Tekst na temu: Ne odobravam nasilje u vezama mladih

Znate li onu izreku: „Šutnja je zlato“? Ta izreka je moj život. Možda će čudno zvučati, ali to je tako. U osnovnoj školi sam bila žrtva psihičkog i fizičkog nasilja, a razlog je što imam višak kilograma i što mnogo šutim. Moja povučenost iritira mnoge ljude. Kaže se za ljude koji mnogo šute da im se misli ne znaju. Pa zar šutnja nije mudrost? Bolje je i šutjeti nego ogovarati. U tom slučaju trebalo bi prozrijeti njen uzrok, razlog nastanka. Kada bi ljudi čitali Božije poruke kao što čitaju poruke na mobitelima, manje bi nasilja bilo. Jer niti jedna religija ne poziva na zlo već nudi mudrost za bolji suživot, za razumijevanje. A čini mi se da razumijevanje nestaje, a glavno životno načelo je „poniziti drugoga i drugačijega, onemogućiti mu/joj normalan život“. Zašto je to tako? Zašto preovladava jedno kolektivno sivilo, mrak i siromaštvo duha? Zašto se stalno priča o vršnjačkom i porodičnom nasilju, te nasilju u vezama?

 

Prva godina u srednjoj školi  je bila mnogo teška za mene jer sam došla iz manje sredine u veću. Tu su me sačekale još veće zvijeri s kojima se i dan – danas borim. Na prvi pogled sam mislila da su svi divni i dobri, a onda mi je Bog pomogao da shvatim realnost. S obzirom da sam za kratko vrijeme postala jedna od najboljih učenica u školi, moji vršnjaci su mi počeli prijetiti kako će me uništiti, počeli su me ogovarati, širiti laži o meni, htjeli su mi ukaljati čast. I dan – danas traže krivi trenutak da me slome, ali mene moja šutnja i strpljenje spašavaju.

Nazivali su me pogrdnim imenima i niko u mom razredu nije pričao sa mnom. Uvijek su mi se rugali, ismijavali me, a ja sam uvijek bila sama. Kada bih razgovarala sa svojim roditeljima, rekli bi mi samo da će proći i da su to dječija posla. Međutim, ta preopterećenost oko nasilja, škole i straha šta će mi se sutra desiti, kako će me vršnjaci verbalno napasti, lomila me je iz dana u dan. Uz to su se još priključili ljubavni problemi jer u pubertetskim danima tražimo nekoga kome ćemo bezuvjetno vjerovati. Da bih pobjegla od te torture, jedini izlaz koji sam našla bio je odlazak neuropsihijatru. Zdravlje mi je bilo ugroženo.

Sve je prošlo, ali me i dan – danas moji vršnjaci mrze zbog mog uspjeha i originalnosti. Sva sreća što me Bog ojačao pa sve lakše podnosim sada. Stariji ljudi bi rekli da su sve ovo samo “dječija posla“. Možda i jesu, ali ta dječija posla znaju jako da zabole i mlade osobe dovedu do ludila i kraja puta. Zato ne tolerišem nasilje u vezama mladih jer svaki čovjek ima mozak da razmisli šta je dobro, a šta loše.

Ova se priča vjerovatno ne razlikuje puno od drugih priča, ispričanih ili prešućenih. Razlika je u tome što je istinita i što je njena autorica našla snagu da pro(govori). Neka usta će možda zauvijek ostati zapečaćena, njihova bol neće biti izrečena, a onda ćemo se kolektivno zgražati nad činjenicom da nam mladi vrše samoubistva.

Vodit ćemo rasprave o tome, pitat ćemo se ko je zakazao, ko je mogao nešto učiniti za tu nesrećnu osobu. Nažalost, uši su nam zapušene i ne čujemo krik i vapaj za pomoć. Ovo je pogled iz drugog ugla. Ja i oni slični meni, trebamo biti ogledalo društvu.

Ono što još želim istaći je da „zlo ne dolazi samo“. Dovoljno je da jedna osoba pokrene torturu nad drugom i njoj se po nekom nepisanom pravilu pridružuju druge osobe jer čopor je jači od pojedinca. Onda se sve odvija kao u nekoj predstavi: publika je ta koja doživljava ili katarzu ili jednostavno daje navijački podstrek drugima. Zar su ovo vrijednosti 21. vijeka?

Moja poruka za sve bi bila da ne trpe nikakav oblik nasilja jer „žrtva ne može biti kriva za ono što joj se događa“ (iako ponekad samu sebe uvjeri u suprotno). A onim “srećnicima“ koji nisu iskusili ovakav vid patnje poručujem da ne ignorišu ono što vide i ako su u mogućnosti, da pomognu jer davljenik se i za slamku hvata. Osvrnite se malo oko sebe, možda ćete nekome spasiti život.

Ime i prezime: Tulić Amila

 

 

delicious
twitter