Zahira Kelly - umjetnica, spisateljica i sociokulturološka kritičarka iz Dominikanske Republike i SAD

Zahira Kelly  je afro-latina umetnica, spisateljica i sociokulturološka kritičarka iz Dominikanske Republike i SAD. Njen rad uključuje teme rasne, etničke, rodne i druge identitete, pozivajući na drastične promjene u represivnom statusu quo i pozicioniranje izbrisanih historijskih ličnosti u dominantnim historijskim narativima koju su stvorili oni koji imaju koristi od tog kontinuiranog ugnjetavanja. Ona će učestvovati na našem PitchWise festivalu u 2017. godini.

Intervju uradila Justine Lyons, volonterka Fondacije CURE

Tekst prevela Asja Kunto, volonterka Fondacije CURE

 

Kako bi opisala rad koji ćeš predstaviti na ovogodišnjem Pitchwise festivalu?

Moje pisanje i umjetnost su centrirani na potrebama te historijskim i današnjim borbama djevojaka i žena afro i latinoamerikanki, u Latinskoj Americi i Sjedinjenim Američkim Državama. U svojim radovima analiziram, dekonstruišem i kritikujem opresivne društvene norme i medije, i povezujem njih s kolonijalizmom i robstvom.

 

Šta znaš o ženskom pokretu, i razvoju intersekcijskog feminizma u Bosni i Hercegovini?

Svjesna sam o rodno zasnovanom nasilju koje su žene doživjele tokom rata, i da su se borile za jednakost prije i poslije rata. Također, svjesna sam da se situacija pogoršala za mnoge žene u post-socijalističkom društvu, zbog manjka podrške za proživljene traume, mizoginih društvenih očekivanja i neplaćenog ženskog rada.

 

Koje sličnosti vidiš između mjesta na kojima si živjela i Bosne i Hercegovine, koje se odnose na patrijarhalnu kulturu i izazove s kojima se suočavaju članovi/članice marinalizovanih skupina? Šta misliš da naše zajednice mogu naučiti jedne od drugih kroz učešće na Festivalu Pitchwise?

 

Kroz čitanje o ženama u Bosni i Hercegovini u periodu poslije rata, pogodila me je sličnost između žena u periodu poslije kolonijalizma i žena u BiH. Proživjele su masovna silovanja, raseljavanje i progone zbog svoje etničke pripadnosti. Dok kolonizacija jeste drugačija, zajedničke tačke su rasprostranjeno rodno seksualno i drugo nasilje, genocid i problem nošenja sa traumom i obnavljanje života nakon neizbježno promijenjenog društva. Nikada ne bih izjednačila ili osporila naše individualne borbe, ali vjerujem da ćemo na kraju prepoznati da nismo toliko drugačije.

 

Kako misliš da svi možemo osigurati da naši prostori i akcije budu inkluzivne prema osobama različitih rasa, etničkih grupa, seksualnosti, rodova, sposobnosti i drugih identiteta?

 

Živimo u jako velikom svijetu. Ne mislim da bi trebala biti nadzemaljska misija jednostavno uključiti i poštovati sve naše različite kontekste, dinamike snage i pozicije. Lako je ugasiti glasove onih koji se nalaze na najvišim marginama kada slušanje donosi osjećaj inkriminacije ili držanja moći nad njima. Kada čujemo da se drugi bore, čini nam se da se naša borba poništava. Ali sve ove stvari se dešavaju u isto vrijeme. Nije jedno ili drugo, nego je jedno i drugo. Nismo svi/e u istoj mjeri pogođeni/e istim stvarima ili na iste načine. To su stvari koje moramo osvijestiti da bismo mogli/e početi obnavljati i ponovno izgraditi naše živote.

 

Kako vidiš sebe u smislu uticanja na pozitivne promjene u budućnosti? I kako bi potakla druge da urade isto?

Moji ciljevi su, nažalost, još uvijek vezani za puko preživljavanje u sadašnjici jer sam još uvijek marinalizovana žena i samohrana majka. Bilo bi divno gledati dalje od toga, ali kako je i dalje teško doći do hrane i skloništa, nemam drugog izbora osim da istrajem u tome ako želim da preživim i vidim budućnost. U zadnjih par godina, govoreći o svom životu, historiji i istini, otvoreno je mnogo vrata i umova. Ali znam da je sama činjenica da mogu da govorim o tome i  budem saslušana,  privilegija. Mogu se samo nadati da će druge žene i djevojke vidjeti da su vrijedne i da su ekspertkinje svojih vlastitih iskustava.

 

Koji je tvoj najveći lični uspjeh do sada?

Pretpostavljam da su profesionalni uspjesi nešto o čemu ne mislim nužno. Borim se da preživim jer pokušavam utjecati na neki oblik promjene. Kliše je ali je istina, ostajem na ovoj zemlji tako da moja kćerka ne bi ostala sama u ovom ludilu. To je moj najveći usjeh. Nagrade, događaji, objave u publikacijama ili pozivi za predavanja na univerzitetima se pojavljuju dok pokušavam preživjeti. Jako sam zahvalna na svakoj prilici, ali ne fokusiram karijeru oko toga što radim. Za mene je rad neizbježan za preživljavanje.

 

Kakve reakcije prima tvoj rad, i od koga?

Vidljivost je za mene bila nagrađujuća i afirmativna, ali i opasna i štetna. Dobila sam izlive ljubavi, podrške i mnoge prilike zahvaljujući pomaganju ženama da prepoznaju i napuste nasilne situacije, zahvaljujući pomoganju ženama, posebno onima koje su marginalizovane, da se osjećaju manje usamljenima, samouvjerenijima, lijepima i da se ne moraju opravdavati za svoj glas, zahvaljujući pomaganju muškarcima da se suoče sa svojim opresivnim ponašanjem. Ali sam također dobila mnogo podlih, rasističkih, mizoginih e-mailova iz mržnje, uznemiravanje i  prijetnje silovanjem i smrću od ljudi. Bilo je ljudi koji su pronalazili i javno objavljivali moju kućnu adresu i adresu radnog mjesta, fotografije moje kćerke u nadi da će nas neko pronaći i ozlijediti nas.  Govoreći protiv i “izazivanjem” stotinu godina starih opresivnih društvenih normi nažalost nosi sa sobom puno ugnjetavanja i zlostavljanja, ne samo divljenje i podršku.

 

Možeš li podijeliti neke od svojih stavova o važnosti uključivanja rase i etničke pripadnosti u koncept feminizma?

Dehumanizirajuće je tažiti od ljudi da šute o svojim borbama, samo zato što se mi sa njima ne susrećemo. Rasa i etnička pripadnost donose svoje izazove. Dolazim iz Latinske Amerike gdje biti crnkinja znači biti izbrisana, nevidljiva i dehumanizirana. Dok se latinoamerikanke koje nisu crnkinje također suočavaju s mnogim problemima, stavljene su u veći društveni i ženski diskurs i medije. Feminizam koji ne poštuje, ne posvećuje pažnju i ne nastoji ispraviti činjenicu da je moje iskustvo drugačije jer sam latinoamerikanka, crnkinja i niža klasa, nije feminizam. Živimo u globalnom društvu koje je hijerarhijski uređeno i koje ne tretira svakoga s ljudskošću i poštovanjem. Odbijanjem da se prihvate naša različita iskustva ostavlja nas onemogućenim da ispravimo prepreke na našem putu. Uostalom, ne možete riješiti stvari čije postojanje odbijate. I samo isticanjem problema žena koje se ne suočavaju s opresijom zbog svoje rase i etničke pripadnosti (ili koje se manje suočavaju s njom) u konačnici zanemaruje i ostavlja najranjivije žene u sjeni, a favorizira one privilegovanije. Što je upravo ono što mi, ili barem ja, želim iskorijeniti.

 

 

delicious
twitter

2017-08-30 10:10:24