Tekst Milice Bonar na temu: "Nasilje u porodici"

Tekst je napisala Milica Bonar, volonterka Fondacije CURE

Porodični život ni u kojem slučaju nije uvijek slika sklada i sreće; ponekad dolazi do seksualnog zlostavljanja i nasilja.Većinu slučajeva seksualnih zlostavljanja djece i nasilja u porodici počinili su muškarci, pa se to može dovesti u vezu i sa nekim drugim oblicima nasilnog ponašanja van porodice.

Nasilje u porodici i zlostavljanje djece jesu dva aspekta porodičnog života koji remete njegovu harmoniju. Nasilje u porodici možemo definisati kao fizičko zlostavljanje jednog ili više članova/ica porodice od strane nekog njenog člana/ice. Istraživanja pokazuju da su najčešće mete fizičkog zlostavljanja djeca, i to naročito ona mlađa od šest godina. Nasilje muževa nad ženama drugi je najčešći oblik ove vrste nasilja. Porodični dom je zapravo najopasnije mjesto u modernom društvu. U statističkom smislu, mnogo je veća vjerovatnoća da će neka osoba, bilo kojeg spola, biti izložena fizičkom napadu u kući, nego noću na ulici.Svako četvrto ubistvo u Britaniji počini jedan član porodice nad drugim.Kada je riječ o nasilju nad ženama, može se reći da je žena izložena daleko većem riziku od napada muža ili bliskih poznanika, nego od nepoznatih osoba. Problem nasilja u porodici privukao je pažnju širokog javnog mnijenja tokom 70-tih godina prošlog vijeka pod utjecajem rada feminističkih grupa u centrima za prihvatanje “pretučenih žena“. Prije toga, nasilje u porodici kao što je zlostavljanje djece, bila je tema koja je diskretno izbjegavana. Feminističke studije o nasilju u porodici skrenule su pažnju na raširenost i surovost nasilja nad ženom u porodici. Policijski izvještaji opisivali su epizode pune nasilja muževa nad svojim ženama. U manje od 5% slučajeva žena je bila ta koja je počinila fizičko nasilje nad mužem (Dobash and Dobash , 1980). Ovakvi statistički podaci služili su pristalicama feminizma kao pokreta kao dokaz tvrdnji da je nasilje u porodici najvažniji oblik kontrole muškarca nad ženom. U novije vrijeme, konzervativni komentatori tvrdili su da nasilje u porodici nije pitanje patrijarhalne snage muškarca, kao što su to feministkinje prikazivale, već je u vezi sa “disfunkcionalnim porodicama“. Nasilje nad ženama odraz je sve veće krize porodice i podrivanja moralnih standarda. Oni sumnjaju u rezultate istraživanja po kojima je nasilje žena nad muževima rijetko, nego su muškarci u odnosu na žene mnogo manje skloni da prijavljuju takve slučajeve nasilja. (Strauss and Gelles, 1986). Ovakve tvrdnje naišle su na žestoku kritiku feministkinja i drugih teoretičara/ki koji/e su smatrali da je nasilje od strane žene u svakom slučaju ograničenije i sporadičnije, te da izaziva mnogo manje trajnih fizičkih posljedica. Po njihovom mišljenju, nije dovoljno posmatrati samo broj nasilnih napada u porodici, nego je umjesto toga od osnovne važnosti posmatrati značenje, kontekst i posljedicu nasilja. “Zlostavljanje supruge“- redovna fizička brutalnost muževa nad ženama, ne može se uporediti s istim oblikom ponašanja od strane žena. Muškarci koji fizički zlostavljaju djecu također su skloniji od žena da to čine stalno, nanoseći tako dugotrajne povrede. Džejms Nezru (1995) ispitao je 96 britanskih parova koji žive u vanbračnoj zajednici, da bi otkrio koliko ima nasilja među njima. Utvrdio je da muško nasilje češće od ženskog rezultira trajnim fizičkim povredama. Niz je faktora zbog kojih je nasilje u porodici postalo uobičajena pojava. Jedan predstavlja kombinaciju intenziteta emocionalnosti i prisnosti koja je tako karakteristična za porodičan život. Porodične veze obično su pune emocionalnog naboja, a ljubav se često miješa s mržnjom. Svađe koje izbijaju u porodici mogu pokrenuti takav antagonizam koji se ne doživljava na isti način u nekom drugom društvenom okruženju. Ono što izgleda kao nevažna sitnica, može se pretvoriti u pravo neprijateljstvo među supružnicima ili između roditelja i djece. Muškarac koji je tolerantan prema ekscentričnosti u ponašanju drugih žena, može da pobjesni ako, na primjer, njegova žena ili partnerica mnogo priča na prijemu ili otkriva neke intimnosti koje on želi da sakrije. Drugi element je činjenica da se dobar dio nasilja u porodici zapravo toleriše ili čak odobrava. Iako je nasilje u porodici relativno ograničeno na takvo ponašanje, ono lako može da se izrodi u mnogo surovije oblike napada. Malo je djece koja neki put od roditelja nisu dobila šamar ili udarac, međutim, takvi postupci načešće nailaze na odobravanje drugih i vjerovatno se o njima čak i ne misli kao o nasilju. Iako je to manje očigledno, postoji ili je postojalo u prošlosti društveno odobravanje nasilja između supružnika. Kulturna prihvatljivost ovakvog oblika nasilja pretočena je u parolu da su bolji što ih više biješ. Mnoga istraživanja pokazuju da znatan broj parova vjeruje da u nekim situacijama jedan od supružnika ima potpuno pravo da udari drugog. Otprilike jedan od  četiri Amerikanca  oba pola, smatra da mogu postojati valjani razlozi da muž udari ženu, dok mnogo manje njih misli da isto važi u obrnutom slučaju. (Greenblat, 1983). Seksualno zlostavljanje djeteta pokazalo se kao veoma česta i uznemirujuća pojava. Kod seksualnog zlostavljanja djeteta, odrasli u suštini eksploatiše dijete u seksualne svrhe (Ennew, 1986). Međutim, najčešći oblik incesta koji podrazumijeva seksualne odnose između bliskih srodnika jeste onaj koji je i seksualno zlostavljanje djeteta - incestuozni odnosi između očeva i maloljetnih kćerki. Iako je društveni tabu, seksualno zlostavljanje djeteta pokazalo se kao veoma česta i uznemiravajuća pojava, i vjerovatno se češće otkriva u porodicama sa nižim društvenim statusom, mada svakako postoji na svim nivoima društvene hijerarhije. Sila ili prijetnja nasiljem postoje u mnogim slučajevima incesta, međutim, većina djece prisiljene na seksualni kontakt s odraslim članovima/icama porodice nalazi da je to ogavno, sramno ili uznemirujuće. Danas postoji značajan materijal koji ukazuje da seksualno zlostavljanje djece može imati trajne posljedice na njih. Studije o seksualnim radnicima/ama, maloljetnim delikventima/kinjama, maloljetnicima/ama koji/e bježe od kuće i ovisnicima/ama o narkoticima, ukazuju da visok procenat ovih grupa ima dugačku historiju iskustava seksualnog zlostavljanja. Korelacija naravno ne znači i uzročnost. Nalazi da su ljudi u pomenutim kategorijama bili seksualno zlostavljani kao djeca ne pokazuju istovremeno da je zloupotreba bila neposredan uzrok njihovog kasnijeg ponašanja. Vjerovatno je jedan niz faktora uključen u tu vrstu ponašanja poput porodičnih sukoba, roditeljske nebrige i fizičkog nasilja. Jedan od pokazatelja, ne samo socio-ekonomskog stanja porodice, nego i njenog kulturnog nivoa su i uslovi stanovanja, odnosno površina i izgled stana u kojem porodica živi, higijenske prilike, broj prostorija, raspored kreveta, prostor koji pojedinac/ka koristi za učenje, broj djece u domaćinstvu, kao bitni elementi procjene socio-psiholoških karakteristika porodice i njenog funkcionisanja. Porodica koja je netipičnom postala prirodnom smrću jednog od roditelja ima bolje izglede za kvalitetnije međusobne odnose od porodice gdje je brak porodice razveden poslije višegodišnje svađe, tuče i poremećenih porodičnih i bračnih odnosa. Siromaštvo, bogatstvo i socio-ekonomski uslovi uopće u kojima porodica živi u okviru jednog određenog društvenog sloja su u uskoj vezi sa obilježjima ličnosti, oblicima ponašanja i reagovanja, psihičkim poremećajima i različitim bolestima, pa su s tim u vezi podaci o visini porodičnih primanja, zaposlenosti njenih članova/ica, zanimanju i nivou obrazovanja, standardu stanovanja i slično značajan doprinos istraživanju nasilja u porodici, jer veliki broj maloljetnih prijestupnika/ca dolazi iz porodica s nižim ekonomskim statusom.

Nasilje bilo koje vrste, i fizičko i verbalno i emocionalno uništava porodice i ostavlja duboke traume i ženama i djeci, što se onda odražava i na cijelo društvo, te je stoga nužno uključiti sve segmente društva da se nasilje eliminiše. Nasilje u porodici između muškarca i žene nije njihova privatna stvar, jer te posljedice pogađaju i druge članove/ice porodice i društva. Posljedice nasilja u porodici su takve da su mnoge žene izgubile živote, a mnogi muškarci su u zatvorima, dok djeca bivaju roditeljima oduzeta i smještena u različite ustanove u kojima ne mogu odrastati kao u okruženju koje pruža porodica. Ukoliko se odnosi u porodici postave hijerarhijski, mnogi muškarci će teško izbjeći zamku dominacije nad ženom i djecom koji su ekonomski i materijalno ovisni o njima. Nasilje nije imanentno samo jednoj religijskoj ili kulturnoj tradiciji, već predstavlja problem svih društava, kultura i svih društvenih slojeva. Tradicionalna porodična arhitektura  odnosa u ranijim društvima podrazumijevala je muškarca, kao glavu porodice, koji je donosio odluke i kome su ostali članovi bili podređeni. U kojoj mjeri je nasilje bilo prisutno ranije, teško je pretpostaviti jer je to bila, a u mnogim društvima je još uvijek tabu tema i “sramota žene“. U posljednjoj dekadi 20. stoljeća pitanje nasilja u porodici je započelo polako da se otvara i na prostorima Balkana. U BiH je 2005. donesen Zakon o zaštiti od nasilja u porodici kojim je nasilje u porodici prvi put regulisano na zaseban način. Međutim, još uvijek postoje otpori i nerado se govori o tome, jer je žena pod snažnom stigmom društva zbog iznošenja “sramote“ u javnost, “sramote“ koja tada pogađa cijelu porodicu i utiče na ugled porodice u bračnim odnosima novih generacija. Kada govorimo o kršenju ljudskih prava, ne možemo da ne spomenemo da je nasilje u porodici jedno od osnovnih vidova tog kršenja. Države su potpisivanjem UN konvencije o ljudskim pravima na sebe preuzele obavezu da preuzmu mjere koje će osigurati odgovornost počinioca/teljica i zaštitu žrtve nasilja u porodici. Niz mjera koje može izreći sud postale su važno sredstvo koje države treba da stave na raspolaganje žrtvama. Bosna i Hercegovina je slijedila primjer drugih zemalja i 2005. su entiteti usvojili zakone o zaštiti od nasilja u porodici. Cilj ovih entitetskih zakona jeste da žrtvama pruži zaštitu primjenom niza zaštitnih mjera. Glavne zaštitne mjere su udaljenje počinioca/teljica iz stambenog prostora ili zabrana približavanja žrtvi. Ipak, implementacija  ovih zakona nije na visokom nivou. Jedan od razloga je taj što većina službenika/ca u nadležnim institucijama nije prošla odgovarajuću obuku o nasilju u porodici tako da zakon ne mogu sprovesti na odgovarajući način. Dodatna poteškoća je ta što se zaštitne mjere često shvataju kao jedinstven oblik zaštite osobe nad kojom se vrši nasilje. Ovi zakoni se ne bave kategorijom mladih pojedinačno i reklo bi se da nemaju veze sa nasiljem i mladima, ali s obzirom da su mladi dio porodice i većinom su svjedoci/kinje nasilja, a nerijetko i same žrtve porodičnog nasilja, ovi zakoni su jedni od ključnih koji se tiču mladih. Zakon o zaštiti od nasilja u porodici Republike Srpske sadrži odredbe kojima se istovremeno sankcioniše počinilac/teljica i izriču mjere za zaštitu žrtve. Sudije u praksi primjenjuju Zakon o zaštiti od nasilja u porodici za izricanje novčanih kazni za prekršajno djelo nasilja u porodici, dok se mjere za zaštitu osobe nad kojom se vrši nasilje rijetko izriču. Zahtjevi za izricanje zaštitnih mjera, koje su definisane Zakonom o zaštiti od nasilja FbiH, rijetko se podnose, a i kada su podneseni, o njima se ne odlučuje po hitnom postupku. Važno je znati da zaštitne mjere služe za to da se pomogne žrtvi, treba uvijek da budu dostupne žrtvi i nisu jedini izvor zaštite nego predstavljaju ključni element zaštite. Ono što je evidentno u oba entiteta jeste da se mjere ne sprovode ni u slučajevima kada su izrečene. Važno je istaći da oba zakona propisuju da službene osobe, članovi/ice porodice, ali i građani/ke imaju obavezu policiji prijaviti nasilje u porodici. Za službene osobe koje ne prijave nasilje, smatra se da su počinile prekršaj i mogu biti kažnjene novčanom kaznom. U slučajevima gdje su žrtve nasilja punoljetne osobe, dobijanje zdravstvene i psihosocijalne pomoći je moguće i bez obaveze stručnog osoblja da djelo automatski prijavi policiji. To nije slučaj kod nasilja nad djecom, maloljetnicima, kada je život žrtve u opasnosti ili ako odrasla osoba pati od duševne bolesti. Minimum koji se treba poštovati u slučajevima nasilja u porodici jeste princip poštovanja ličnog integriteta i privatnosti žrtava, kao i omogućiti svim nadležnim osobama  praktičnu primjenu. U Brčko Distriktu BiH nije donesen Zakon o zaštiti od nasilja u porodici. Ozbiljni oblici nasilja, naročito verbalno, fizičko, psihičko, seksualno nasilje, silovanje i slično kao i brojni drugi oblici nasilja kojima su osobe ženskog spola često izložene, predstavljaju ozbiljno kršenje ljudskih prava žena i glavnu prepreku ostvarivanju jednakosti između muškaraca i žena. Statistike pokazuju da je svaka treća žena u svijetu žrtva nasilja, ali da su počinioci tog nasilja najčešće njihovi sadašnji ili bivši partneri. Situacija nije mnogo drugačija ni u Bosni i Hercegovini, u kojoj se nasilje nad ženama i nasilje u porodici godinama smatralo privatnim problemom, a mnogi/e ga takvim smatraju i danas. 52,8% žena starijih od 15 godina u Bosni i Hercegovini iskusilo je neki vid nasilja (http://www.gcfbih.gov.ba/project/nasilje-nad-zenama/). Studija o rasprostranjenosti i karakteristikama nasilja nad ženama u BiH (dostupno na:   http://www.gcfbih.gov.ba/wp-contentuploads/2014/01studija_prevalenca.pdf) koja je nastala na osnovu istraživanja sa uzorkom od 3.300 domaćinstava u BiH tokom 2013. godine, ukazuje na to da je svaka četvrta žena bila žrtva nasilja, kao i da su žene starosti od 18 do 24 godine života najčešće izložene nasilju, a žene iz ruralnih sredina češće nego one iz urbanih. Ističe se i podatak da žene često ne znaju prepoznati nasilje koje se nad njima vrši, da sebe ne vide kao žrtve nasilja, dok je tek 5,5% njih koje su izložene nasilju zaista potražilo pomoć i podršku. U istraživanju se navodi da je psihičko nasilje najčešći oblik nasilja kome su žene izložene, kao i kombinovano psihičko i fizičko nasilje.

Po podacima Agencije za ravnopravnost spolova u BiH svaka treća žena je žrtva nekog oblika nasilja, bilo psihičkog, ekonomskog ili fizičkog. Sigurne kuće su mjesta gdje one mogu biti smještene i zaštićene od nasilnika. Na teritoriji BiH postoji devet sigurnih kuća s ukupno 199 raspoloživih mjesta za žene i djecu žrtve nasilja, i to tri takve kuće u RS, u FBiH pet, dok u Distriktu Brčko ne postoji niti jedna uprkos činjenici da ni ova lokalna zajednica nije imuna na ovakve oblike nasilja i zlostavljanja.

Zakon o zaštiti od nasilja u porodici u predloženom tekstu ima ono što je najbitnije, a to je hitnost u postupanju i izricanju mjera u smislu udaljavanja počinioca nasilja iz stambenog objekta, ali ne na način rješavanja ovog problema shodno našoj ustaljenoj praksi i obrnuto proporcionalnoj logici da nasilnik ostane u domaćinstvu, a da žrtva izađe.

 

BiH je 2013. godine potpisala i ratificirala Istanbulsku konvenciju o zaštiti žena i djece od svih oblika rodno zasnovanog nasilja i nasilja u porodici, te je neophodno uskladiti i zakonodavstvo da bi to na terenu moglo funkcionisati kako treba. Trenutno u RS-u i FBiH postoje SOS linije 1264 i 1265. Na te brojeve mogu se javiti i žene iz Brčko Distrikta, ali pošto Brčko ima drugačije ingerencije nego entiteti te žene zapravo i nemaju pravu pomoć. Istanbulsku konvenciju (CAHVIO), Konvenciju Vijeća Evrope o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici BiH je potpisala kao jedna od prvih država koje su potpisale i ratificirale ovaj dokument. Konvencija je prvi međunarodni pravno obavezujući dokument koji pruža sveobuhvatni set mjera za sprječavanje i borbu protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici, a predviđa i kaznu za počinitelje nasilja. U pojašnjavajućem izvještaju uz Istanbulsku konvenciju navodi se da specijalizirane ženske sigurne kuće predstavljaju najbolje rješenje za zbrinjavanje žrtava nasilja. Takve kuće su najbolje opremljene, a njihove funkcije su mnogo više od obezbjeđivanja samog smještaja, pružajući žrtvama nasilja adekvatnu psiho-socijalnu pomoć i podršku, te rehabilitaciju nakon koje će žrtve nasilja moći nastaviti normalan život. Osnivanje i finansiranje sigurnih kuća u Republici Srpskoj propisano je zakonskim i podzakonskim aktima, te je s tim u vezi situacija znatno bolja nego u FBiH gdje podzakonski akti koji regulišu osnivanje, rad i finansiranje sigurnih kuća nikada nisu doneseni. U RS-u sigurne kuće djeluju  kao udruženja i fondacije, finansiraju se 70% iz budžeta Republike Srpske te 30% iz jedinica lokalne samouprave, dok FBiH od usvajanja zakona do danas nikada nije ispunila zakonsku obavezu sufinansiranja sigurnih kuća u iznosu od 70% troškova, a najmanje toliko, što uključuje i troškove osoblja i opće troškove sigurnih kuća potrebno je da bi one mogle nastaviti djelovati. Nadležni u Vladi FBiH smatraju da bi se rad sigurnih kuća normalizovao kada bi one imale status ustanova, međutim, ukoliko bi se na ovome insistiralo, nevladine organizacije bi dobile zahtjev da imaju glomaznu i dvostruku administraciju, a vlada ne bi bila obavezna da ih finansira, kao što to nije činila ni u prethodnim godinama. Nacrt prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti od nasilja u porodici u FBIH je problematičan jer je predlagao da sigurne kuće ubuduće mogu biti uspostavljene samo kao institucije, prema zakonu o institucijama, a do sada su sve sigurne kuće u BiH osnovale nevladine organizacije. Jedini način da se rad postojećih sigurnih kuća nastavi, a po Zakonu o ustanovama osnuju nove je rješenje koje su organizacije civilnog društva predložile krajem 2015. godine, a ono podrazumijeva da se u Nacrt zakona o zaštiti od nasilja u porodici u FBiH unesu odredbe kojima bi se omogućilo da se sigurne kuće osnivaju u skladu sa Zakonom o ustanovama BiH, ali i u skladu sa Zakonom o udruženjima i fondacijama BiH i FBiH. Do sada je Federacija BiH izdvajala dovoljno novčanih sredstava za finansiranje desetine troškova sigurnih kuća, tokom 2015. godine nije izdvojila niti jednu konvertibilnu marku za rad sigurnih kuća, a ostatak potrebnih finansijskih sredstava dolazi putem stranih donacija i pitanje je kada će strane donacije prestati, jer problem nasilja nije samo problem BiH, tako da će opstanak sigurnih kuća biti upitan, kao što je opstanak dvije takve u Mostaru upitan već sada, jer od 2015. godine ne primaju žrtve nasilja. 

delicious
twitter

2017-05-12 13:17:44