Fondacija CURE

Fondacija CURE je feminističko aktivistička organizacija koja se zalaže za jednakost spolova i rodova putem obrazovnih umjetničko-kulturnih i istraživačkih programa.

Žene, Aktivistkinje, Mir - Nisam publika onima koji narušavaju Mir

 

1.1.         UVOD

Kada se vratim dvije godine unazad na sam proces prijave na Mirovnu akademiju za mlade žene BiH koju je objavila Kvinna till Kvinna, vraćaju mi se sve one emocije koje su postojale i u momentu pisanja prijave.  Posebna inspiracija za mene je bio proces učenja od mladih žena koje su učestovale na ovoj akademiji. Neke od njih su imale vrlo bogato aktivističko mirovno iskustvo, neke ne,  ali sam bila svjesna da smo sve tu  s istom željom da gradimo mir i razmatramo žensku perspektivu mirovnih tokova.

Akademija je proces koji je otvorio neke druge procese u meni. Po prvi put se u meni rodio poriv da “zagrebem“ stanje izvan tih sigurnih krugova,  da propitujem kako razmišljaju žene o samoj tematici, kako je vide i koliko uopće možemo da doprinesemo cijelom tom procesu.

Koliko smo istinski relaksirane da pričamo o ratnim temama i koliko život u društvu koje nas okružuje možemo nazvati “mirovnim“?

Mirovna akademija za mlade žene BiH mi je omogućila da u programu Mentorstva  radim s mentoricom Nejrom Nunom Čengić, kojoj se zahvaljujem na podršci i zajedničkom radu.  Mentorstvo je izrodilo jedan upitnik i ponudilo prikaz mirovnih procesa iz ženske perspektive. Pitanja koja su dio upitnika, dugo su bila prisutna u meni, našla su svoj put do 52 žene koje su odgovorile na njih i ja im se ovim putem od srca zahvaljujem.  Neke od odgovora smo citirale jer su prosto bile inspiracija sami od sebe. Analizu kreiranog upitnika uradila je Tatjana Žarković, hvala joj na fantastičnom volonterskom radu, bez nje ovaj proces ne bi bio završen.

Nadam se da će ova analiza koja je pred vama biti motivacija, pronađeni odgovor ili možda za neke od vas želja da i dalje propituju ove teme koje ja lično i aktivistički smatram izuzetno važnima.

Vildana Džekman, aktivistkinja, mirovnjakinja i feministkinja, Fondacija CURE

1.2.        ANALIZA

Nakon više od 20 godina ženskog mirovnog rada u BiH nameću se pitanja: Gdje se nalazimo? Čemu stremimo i kako da dođemo do cilja? Koliko se naše vizije mira podudaraju? Koliko su generacijski određene? Kako su izgrađene? Šta nas inspiriše i/ili motiviše? Imamo li uopće zajedničku viziju mira i kako do njega? U Bosni i Hercegovini postoji vrlo mali broj istraživanja koja daju odgovore na pitanja koja se bave mirom i mirovnim radom, naročito iz ženske perspektive. Ratom su se bavili mnogi i iz raznih uglova, ali sagledati situaciju s druge strane i pitati šta to u stvari znači mir, dakle s pozitivne strane koja ima potencijala da bude produktivnija i efektivnija u smislu gradnje stabilnosti i bolje budućnosti, sa strane koja nema namjeru da “upire prstom“ već da prepozna načine za daljnje pozitivno djelovanje, nije urađeno dovoljno.

Istražiti ova pitanja čini se kao dobra početna tačka za razmatranje održivih pravaca djelovanja žena u mirovnim tokovima, što je nama kao ženama od velikog značaja. Motivisane da barem djelimično istražimo ono što mir predstavlja, sproveli smo istraživanje te preko različitih Mirovnih mreža poslali upitnik na koji su se odazvale 52 žene. Neke od tih mreža su Mreža za izgradnju mira, Ženska mreža BiH, Mreža mladih aktivistkinja, Romska mreža i dr. te različite mirovne organizacije i indvidiualni kontakti naših prijateljica, aktivistkinja, mirovnjakinja.

S obzirom na način na koji su ispitanice došle do intervjua možemo zaključiti da su ispitanice žene koje posjećuju mreže, te aktivistkinje, ali nisu sve ispitanice aktivne članice u formalnim ili neformalnim grupama. Najveći procenat, i to 60% ispitanica, članice su nekih od organizacija civilnog društva, 6% su članice neformalnih grupa, 6% su članice u političkim strankama, 4% u institucijama, a 23% se ne pronalazi ni u jednoj od navedenih opcija.

Zanimljivo nam je bilo ispitati i koliko je tema istraživanja zanimljiva ženama s obzirom na starosnu dob. Od 52 žene koje su odgovorile na upitnik više od pola (62%) imaju između 25 i 40 godina, preko 40 godina ima njih 23%, a ispod 25 godina ima 15% žena. Pri tome treba uzeti u obzir i činjenicu da je upitnik popunjavan online, te i sve prepreke s kojima se žene susreću s obzirom na pristup kompjuteru, internetu i informatičku osposobljenost.

Na pitanje „Ko po vašem mišljenju treba da radi na izgradnji mira?“, 43% ispitanica odgovara da država treba da radi na izgradnji mira, 34% smatra da na izgradnji mira treba da radimo svi/e skupa, te da pojedinac/ka treba da radi na izgradnji mira smatra njih 15%, a 9% tu ističe organizacije civilnog društva.

Ovdje je zanimljiva kontradiktornost koja se javlja kada se vratimo na podatak da je najveći procenat žena koje su učestvovale u upitniku članica neke od organizacija civilnog društva i/ili su aktivne kao pojedinke u izgradnji mira, a opet najveći procenat ispitanica navodi državu kao ključnog aktera koji bi trebalo da radi na izgradnji mira. Tu se nameće zaključak da za aktivnosti i napore koje žene ulažu ne dobijaju dovoljno institucionalne podrške, te se zato ističe značaj države pri odgovoru na prethodno pitanje.

S tim u vezi bitno je primijetiti da je ukupno 78% žena prošlo edukaciju o izgradnji mira, a od ispitanica koje su prošle edukacije u 92% slučajeva se to desilo kroz neformalne edukacije unutar civilnog društva, samo 6% kroz formalno obrazovanje, a 3% kroz institucionalno jačanje kapaciteta. Dakle uglavnom se takve edukacije dešavaju u okviru aktivnosti organizacija civilnog društva, a angažovanost države po tom pitanju je na veoma lošem nivou.

Na pitanje o ulozi žena u procesima izgradnje mira i važnosti njihove uključenosti 33% ispitanica je navelo da se žena posebno ističe zbog svojih karakternih osobina, te su istaknute osobine kao što su na primjer jaka, hrabra, emocionalnija. Kao jedan od razloga za posebnu ulogu žena u izgradnji mira 17% ispitanica pored ostalih faktora navodi i to što su žene spremnije na nenasilnu komunikaciju i imaju drugačiji pristup problemu. To što žena ima manje prava, te zbog toga i moralni imperativ da se bori kako za ravnopravnost tako i za mir navodi 14% ispitanica, a još 14% ispitanica navodi i da je razlog tome jednostavno to što su žene aktivnije po tom pitanju. Osam posto osoba ističe da patrijarhat kao društveno uređenje nije mir, 6% žena smatra da razlog njihove posebne uloge jeste to što su žene nositeljice društva, a 8% ispitanica navodi da žene nisu te koje izazivaju rat, te se samim time i njihova uloga u izgradnji mira ističe.

Po mišljenju ispitanica najbitnije je da se radi na izgradnji mira na području cijele Bosne i Hercegovine (93%) bez da se pravi razlika između urbanih i ruralnih područja, te njih 5% ističe da je najbitnije prvenstveno da se radi na izgradnji mira u urbanim područjima, a njih 2% ističe ruralna područja.

Bitno nam je bilo i ispitati motivaciju i inspiraciju žena u njihovom mirovnom angažmanu, te smo pitale žene: „Ko i/ili šta vas inspiriše u vašem radu da bi društvo bilo bolje mjesto za život?“. Žene koje su učestvovale u upitniku najviše inspirišu njihova djeca i mlade osobe i to njih 19%, zatim 17% žena su inspirisane aktivistkinjama i njihovom borbom, tu se uslovno može dodati još njih 17% koje inspirišu konkretna imena aktivistkinja, ali i aktivista, kao i konkretne organizacije gdje su žene navele npr. Gloriu Stainem, Venitu Popović, Nelsona Mandelu, Gorana Bubala, organizacije poput Fondacije CURE i Žena u crnom. Pojedinci/ke iz neposrednog okruženja i njihove priče predstavljaju izvor inspiracije za 12% žena ispitanica. Dalje navedeni izvori inspiracije su vjera i želja za boljim sutra, majka priroda, unutrašnja odgovornost prema sebi, a pokretački moto za neke od žena jeste i nevolja.

Jako je bitno da se razjasni šta za žene koje su učestvovale u anketi u stvari znači mir. Najveći procenat žena, njih 23%, ističe da je mir jednakost, tolerancija i prihvatanje drugog i drugačijeg, te ističu da takvo stanje podrazumijeva prihvatanje i slavljenje različitosti, stanje bez govora mržnje, diskriminacije i neravnopravnosti. Slobodu kretanja, govora i izbora ističe 16% žena kao bitnu dimenziju mira, a 11% ističe odsustvo nasilja, straha i ugroženosti. Nadalje 8% žena među nabrojanim karakteristikama mira ističe i harmoniju i blagostanje pri odgovoru na pitanje, a 7% vidi mir kao stanje gdje postoje osnovne ljudske vrijednosti i prava, 4% navodi i ekonomsku sigurnost i stabilnost države kao bitnu dimenziju mira. Tu su i pojedinačni odgovori gdje se mir definiše kao aktivizam, ljubav, preduslov za sve ostalo i uslov opstanka, kao i vjera i nada u bolje sutra, snaga življenja.

Sa željom da ovu tematiku produbimo, pitale smo žene da li one kroz svoj rad doprinose izgradnji mira, gdje se 88% žena izjasnilo da doprinosi, 10% nije sigurno, a 2% misle da ne doprinose, što nije iznenađujući rezultat s obzirom na to da su žene koje su odgovarale na upitnik aktivne na ženskim društvenim mrežama, preko kojih su i došle do upitnika i 60% ispitanica su članice nekih od organizacija civilnog društva.  

Od žena koje su odgovorile potvrdno na prethodno pitanje najveći procenat, 36% žena, smatra da doprinose miru prvenstveno kroz aktivizam u civilnom sektoru i tu navode udruženja žena, rad sa marginalizovanim grupama te promociju ljudskih prava kroz udruženja, 33% smatra da doprinose onome što je za njih mir najviše kroz životni stav i način života, kao primjer su navedeni širenje pozitivne energije, uvažavanje drugih, kultura suživota i dijaloga, kroz toleranciju, raznolika prijateljstva, putovanja, jer kroz to se uče i djeca da vole sve ljude itd. Devetnaest posto ispitanica doprinosi miru kroz rad s mladima (edukacije, u segmentu obrazovanja). Tu su zatim pojedinačni zanimljivi odgovori gde žene smatraju da doprinose miru kroz građansku odgovornost, pomaganje unesrećenima, boravak u prirodi, kroz posao.

Kada se uzme u obzir na kojim to poljima treba najviše da se radi kada govorimo o izgradnji mira, najveći postotak žena koje su učestvovale u upitniku, njih 26%, smatra da prvenstveno treba djelovati u okviru obrazovanja, gdje naročito ističu obrazovanje i edukaciju mladih. Nadalje 15% žena ne daje prioritet niti jednom polju posebno, već smatra da su sva polja podjednako bitna, te da je važna izgradnja svijesti o uključenosti svih dijelova društva u procese izgradnje mira. Zatim 19% ispitanica smatra da prvenstveno treba djelovati na polju međuljudskih odnosa i to kroz toleranciju, suzbijanje diskriminacije i pomirenje među religijama i nacijama. Uključivanje građana/ki i različitih interesnih skupina u procese odlučivanja, jačanje civilnog društva, NVO sektora i saradnju s državom navodi 7% žena kao bitan faktor u izgradnji mira. Nadalje, ispitanice navode ekonomsku stabilnost kroz zapošljavanje i poboljšanje standarda, pravni sistem kroz donošenje i implementaciju zakona, zatim prioritet daju kulturi sjećanja gdje se naročito ističe pomirenje i suočavanje s prošlošću, a u pojedinim odgovorima se ističe individualno polje kao najbitnije što podrazumijeva buđenje svijesti o samoodgovornosti pojedinaca/ki.

Najveći problem pri izgradnji mira, ubjedljivo najveći procenat žena koje su učestvovale u anketi, njih čak 40%, prepoznaju u kontinuiranoj izgradnji konflikata u društvu, te navode da je na taj način političkim liderima, partijama i pojedinim ljudima lakše vladati, te da mir jednostavno nije u cilju određenim grupama ljudi. Nadalje 16% ispitanica smatra da je najveći problem sociokulturni kontekst u kojem živimo i naglašavaju da u društvu postoje uvriježeni stereotipi, te da je u društvu u kojem živimo nasilje normalno i da je potrebno mijenjanje svijesti. Uticaj medija kroz propagandu i manipulaciju kao jedan od problema pri izgradnji mira ističe 9% žena. Mir podrazumijeva prihvatanje i razumijevanje, te 7% ispitanica navodi predrasude i neprihvatanje drugog i drugačijeg od strane pojedinaca/ki kao jedan od problema. Nadalje, žene među ostalim faktorima ističu još i nezaposlenost, zakonodavstvo, uticaj patrijarhata, tvrdoglavost ljudi, religiju, zavist i ljubomoru, lošu povezanost s regijom, a bolju s inostranstvom, strah od direktne odgovornosti i to što “nismo rasčistili s prošlošću“.

1.3.        DA POKUŠAMO ZAKLJUČITI...

U zaključku želimo još jednom da istaknemo par primijećenih kontradiktornosti u odgovorima, te da ukažemo na moguće razloge, ali  da i otvorimo nekoliko tema za razmišljanje.

S jedne strane, žene koje su učestvovale u istraživanju, kako su se i same izjasnile u odgovorima, su u većini slučajeva članice nekih od organizacija civilnog sektora te smatraju da doprinose onome što za njih znači mir upravo kroz aktivizam, a s druge strane, na prvi pogled nerazumljivo, navode da je država ključni faktor u izgradnji mira. Pitamo se da li su se ispitanice umorile od nedovoljne institucionalne podrške kada ne smatraju da svi/e trebamo da radimo na polju izgradnje mira ili zaista smatraju da je to isključivo uloga države?

Možemo zaključiti da su žene uložile veliki napor da doprinesu miru, harmoničnom i mirnom suživotu bez diskriminacije i sjetve straha, a na institucionalnom nivou njihovi napori su blokirani i nemaju odjeka. One daju sve od sebe, ali i država je ta koja mora da preuzme dio odgovornosti.

Upravo takvo promišljanje o mogućim razlozima kontradiktornosti u odgovorima objašnjava zašto najveći broj žena kao najveću prepreku miru prepoznaju upravo u kontinuiranoj izgradnji konflikata u društvu, te navode da je na taj način političkim liderima, partijama i pojedinim ljudima lakše vladati, te da mir jednostavno nije u cilju pojedinim grupama ljudi.

Nadalje, sama činjenica da se u 92% slučajeva edukacija “o izgradnji mira“ desila kroz neformalne edukacije u okviru civilnog sektora, a samo 3% kroz institucionalno jačanje kapaciteta, podebljava naš zaključak i govori o tome koliko je oskudno ulaganje od strane države u samu izgradnju mira i koliko uopće država daje prioritet temi mira, iako mir predstavlja sam osnov pojedincima i pojedinkama, dakle građanima i građankama jedne države, za izgradnju dostojanstvenog i ispunjenog života.

Sljedeća kontradiktornost se nadovezuje na prethodnu, a odnosi se upravo na temu obrazovanja i mladih. Najveći procenat žena navodi u svojim odgovorima da su im glavni izvor inspiracije i motivacije u njihovim naporima da doprinesu miru i boljem suživotu njihova djeca i mladi ljudi, dakle one gledaju dalje od trenutne koristi i prvenstveno razmišljaju o budućim generacijama. S obzirom da su upravo djeca i mladi njihov glavni izvor inspiracije, nije čudno da najveći procenat žena smatra da je u cilju izgradnje mira najbitnije djelovati u polju obrazovanja, gde se naročito ističe obrazovanje i edukacija mladih. S druge strane, kao što je već primijećeno, edukacije o izgradnji mira su se desile samo u 6% slučajeva u okviru formalnog obrazovanja.

Moramo još i primijetiti da je na osnovu informacija o profilu žena koje su učestvovale u ispunjavanju upitnika vidljivo da je sama povezanost civilnog sektora s državom veoma problematična, na šta ukazuje podatak da su samo 4% žena koje su odgovorile na upitnik članice institucija. Razlozi za to mogu biti višestruki: na primjer, sam način na koji je distribuiran intervju preko civilnih organizacija, ženskih mirovnih mreža i kontakata koje su žene unutar organizacija pojedinačno ostvarile. Da li žene koje rade u državnim institucijama ne prate dešavanja na mrežama organizacija civilnog društva, nemaju interesovanje za takve teme ili jednostavno je sama zastupljenost žena u državnim institucijama niska ostaju pitanja na koje nemamo odgovore.

Žene u svojim aktivističkim naporima su višestruko opstruisane sistemski i institucionalno, ali u njihovim odogovorima se može prepoznati odlučnost i posvećenost. Iz ženske perspektive bitno je delovati, ali i razmišljati unaprijed i izvan sebe i samim time pružiti mogućnost sljedećim generacijama da vode solidan i dostojanstven život.

----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Vildana Džekman, mirovnjakinja, aktivistkinja, feministkinja sa širokim spektrom identiteta koje smatra ličnim bogastvom. Radi u Fondaciji CURE od 2013. godine, a prve aktivističke i mirovne tokove bilježi još kao volonterka Fondacije CURE od 2012. godine. Bavi se pitanjima koji se tiču izgradnje mira iz ženske perspektive, LGBT* (lezbejke, gejevi, biseksualne i trans*) temama i pitanjima uključivanja žena u procese ustavnih reformi. Istraživala je i autorica je rada „Ratni zločini nad štićenicima/ama Vukovarske bolnice“, učestvovala je u nastanku knjige „HIStory is not HERstory“ i dala je svoj doprinos nastanku knjiga „Rat nije jednorodan“ i „Mir sa ženskim licem“. E-mail: vildana.dzekman@gmail.com  

 

 

Tatjana Žarković, još od napravljenih prvih koraka odrastala je i odgajana je u duhu feminizma i mirovnog aktivizma. Istraživanjima se bavi od 2013. godine, gdje se, u okviru projekata na kojima je imala priliku da sarađuje kao asistentica za istraživanja na Institutu za sociologiju, pri Univerzitetu u Beču, bavi prvenstveno tematikom migracija i integracija marginalizovanih grupa u društvo. E-mail: tatjanazarkovich@hotmail.com  

delicious
twitter

2017-04-10 12:48:29