Fondacija CURE

Fondacija CURE je feminističko aktivistička organizacija koja se zalaže za jednakost spolova i rodova putem obrazovnih umjetničko-kulturnih i istraživačkih programa.

Ko je odgovoran za dirskirminaciju žena koje su trudne na radnim mjestima, za nepostojanje zakona o vantjelesnoj ooplodnji u BiH i za neujednačenost pristupa zdravstvenoj zaštiti u BiH?

 

 Tekst je napisala Milica Bonar, volonterka Fondacije CURE

 

ALARMANTNO STANJE U BOSNI I HERCEGOVINI:

Prema dostupnim podacima žene su više izložene diskriminaciji na tržištu rada nego muškarci. Ako je žena u braku ili ima u planu da zasnuje porodicu, teže se zapošljava nego muškarac. S druge strane, ako je zaposlena, u trenutku kada se sazna da je u “drugom stanju“ ili ukoliko se razboli, postoji velika mogućnost da izgubi posao bez obzira na radno iskustvo, znanje, vještine i sposobnosti. Poslodavci/kinje već u procesu selekcije kandidata/kinja za određeni posao prave razliku između žena i muškaraca. Nažalost, mnogo je žena koje su imale iskustvo takvog nepovoljnog i diskriminatorskog “tretmana“ na intervjuima za posao.

Sva pitanja ili posljedica da nekome prijava bude odbijena zbog odgovora u vezi s planiranjem porodice predstavljaju diskriminaciju na osnovu spola u skladu sa Zakonom o radu, Zakonom o ravnopravnosti spolova u BIH i sa Zakonom o zabrani diskriminacije BIH. Međutim, da bi poslodavci/kinje trpjeli/e posljedice zbog ovog oblika diskriminacije, žrtve moraju da pokrenu odgovarajući postupak za zaštitu. Dostupni su sljedeći mehanizmi: inspekcija rada, žalba, tužba pa čak i krivična prijava. Prema istraživanjima Gender centra Federacije BiH, problem predstavlja činjenica da je većina žrtava diskriminacije nespremna da pokrene odgovarajući postupak, ali bez toga će poslodavci/kinje i dalje prolaziti bez posljedica.

Novim Zakonom o radu Federacije Bosne i Hercegovine propisano je da za vrijeme trudnoće, porođaja i njege djeteta, žena ima pravo na porođajno odsustvo u trajanju od jedne godine neprekidno. Nakon isteka porođajnog odsustva, žena s djetetom najmanje do jedne godine života ima pravo da radi polovinu punog radnog vremena, a za blizance, treće i svako sljedeće dijete ima pravo da radi polovinu punog radnog vremena do navršene dvije godine života djeteta, ako propisom kantona nije predviđeno duže trajanje ovog prava. Prema članu 8, tačka 2 Zakona o ravnopravnosti spolova u Bosni i Hercegovini, zabranjena je diskriminacija na osnovu spola. Poslodavac ne može odbiti da zaposli ženu zbog njene trudnoće niti može za vrijeme trudnoće, korištenja porođajnog odsustva, te za vrijeme korištenja prava iz čl. 63, 64 i 65 ovog Zakona otkazati Ugovor o radu ženi, odnosno radniku/ci koji/a se koristi nekim od pomenutih prava. Shodno članu 60 Prijedloga Zakona o radu iz 2015. godine, poslodavac/kinja ne smije tražiti bilo kakve podatke o trudnoći, osim ako radnica zahtijeva određeno pravo predviđeno zakonom ili drugim propisom radi zaštite trudnica.

 

PRIMJER IZ PRAKSE:

 

N.N. je radila u organizaciji koja se bavi ljudskim pravima. Ono što joj se dogodilo kod njenog poslodavca nevjerovatan je paradoks. Nakon što je ostala trudna u aprilu 2013. godine ubrzo je dobila otkaz, iako je kratko prije toga dobila ugovor na neodređeno. U tom periodu bila je na bolovanju koje joj je sugerisao psihijatar zbog mobinga koji je uslijedio zato što se borila da sazna svoj radno-pravni status. Nedugo nakon što je morala produžiti bolovanje zbog rizične trudnoće, uslijedio je otkaz. „Uskoro mi je poštom stigao dopis Rješenja o otkazu radnog odnosa, navodeći pri tome da moj radni odnos prestaje 30.06.2013. jer sam prema novoj sistematizaciji radnih mjesta tehnološki višak. Napominjem da su nakon mene u organizaciji zaposlene dvije osobe sa srednjom stručnom spremom te da sam ja bila jedna od tri osobe sa VSS“, rekla je N.N. Odlučila je da traži svoja prava na sudu, ne želeći da odustane bez borbe kao mnoge žene kojima se slično ili isto desilo. „Zašto je poslodavac odlučio da baš trudnica treba da dobije otkaz i zašto je nakon moje tužbe prvostepeni sud odbio moju tužbu kao neosnovanu ostaje nejasno. Iskreno se nadam boljem odgovoru u drugostepenoj presudi“, istakla je N.N., jedna od mnogih žena koje su u najosjetljivijoj životnoj fazi izgubile posao.

 

LJ. S. je radila za jednu novinsku agenciju u FBiH, ali je zbog pritisaka na kraju sama dala otkaz. Nakon dvije godine rada po Ugovoru o autorskom djelu, primljena je u radni odnos na neodređeno vrijeme, prilikom čega je prešutjela da je trudna.

„Čim je saznala za trudnoću, direktorica me je pozvala na razgovor i optužila me da sam svojim postupkom ugrozila firmu. Nakon toga dolazak na posao se pretvorio u užas. Gledalo mi se vrijeme kada dolazim i odlazim, kako se oblačim, kako razgovaram s ljudima, jednostavno, pokušavala se naći greška u bilo kojem mom postupku”, priča nam sagovornica.

Izdržala je do odlaska na porodiljsko, ali pritisak nije prestao. Skoro svaki dan pozivana je da se vrati na posao, a kada se ne bi javljala, direktorica bi zvala njenog muža i druge članove/ice porodice. Na kraju, prema riječima naše sagovornice, bez njenog znanja, iz firme je, nadležnoj službi od koje je primala nadoknadu, poslana obavijest da se vratila na posao, što je rezultiralo ukidanjem nadoknade. Tek nakon intervencije advokata i prijetnje da će o svemu obavijestiti inspekciju, firma joj je dala potvrdu da se nije vratila na posao.

„Nakon godinu poručeno mi je da nisam dobrodošla u firmu i ja sam dala otkaz jer više nisam mogla živjeti pod stresom”, objašnjava nam sagovornica.

 

U Savezu samostalnih sindikata BiH svjesni su ovog problema i ističu da je javna tajna kako poslodavci/kinje ne žele zapošljavati žene koje planiraju imati djecu. Ova praksa posebno je izražena u privatnom sektoru. Tome svjedoči iskustvo E. S. iz Sarajeva, koja je prije svakog razgovora za posao skidala vjerenički prsten, spremajući se za neugodna pitanja: „Uvijek me je bilo strah javno reći, ali to svaka žena zna. Važnije od vaših sposobnosti i znanja su pitanja koja, prije svega, nije kulturno postavljati. Moramo lagati, jer nam od toga zavisi hljeb. Kuda to vodi? Prekinula sam zaruke. Ako vas i prime, to je na određeno, stalno ste pod stresom”, kaže naša sagovornica.

„Problem je nebriga države. Predstavnici Vlade hvale se kako su novim zakonom omogućili i porodiljsko odsustvo za očeve, a zaboravljaju da u praksi nisu obezbijedili adekvatno provođenje zakona ni kada su majke u pitanju”, smatra Selvedin Šatorović, zamjenik predsjednika SSSBiH.

Iz prakse s kojom se susreću sindikati, najveći problem predstavljaju ugovori o radu na određeno vrijeme, što je do sada poslodavcima/kinjama omogućavalo da po isteku ugovora jednostavno prekinu radni odnos bez bilo kakvih sankcija. Najčešće pravno tumačenje jeste da po isteku ovakvog ugovora poslodavac/kinja nema obavezu ženi koja je započela trudničko bolovanje produžiti radni odnos.

Ovo iskustvo imala je S. Š. iz Goražda u jednoj trgovačkoj firmi. Radila je na kasi i imala ugovor na određeno vrijeme. Prvo su je, kaže, poslali na neplaćeno jedan mjesec sa još nekoliko kolegica jer nisu bili sigurni za trudnoću, da bi joj zatim produžili ugovor na mjesec. Kako je tada već bilo jasno da je trudna, ugovor više nisu htjeli produžavati, što je prijavila inspekciji.

„Njihov odgovor je bio da mi je istekao ugovor i da se tu ništa ne može. Da nisam otišla iz Bosne i Hercegovine, ja ne bih stala na tome”, priča nam S. Š.

 

U praksi postoje i drugačiji primjeri, ali su rijetkost, što zbog nedostatka znanja, volje, ali najviše hrabrosti oštećenih žena koje se ne usuđuju ući u sudske procese čiji ishodi su neizvjesni i često vremenski dugi.

Odjavljivanje radnji nakon otkaza trudnicama sve je češća pojava u RS-u, što se dešava na način da poslodavci/kinje odjave radnju i ponovo je otvore na ime bližeg/e člana/ice rodbine i s pomalo izmijenjenim nazivom.

Za radnice koje su prošle niz neugodnosti s poslodavcima/kinjama zbog trudnoće ili planiranja da zasnuju porodicu, ohrabrujuća vijest bi bila da su policijski službenici Policijske stanice Bosanska Kostajnica nedavno podnijeli krivičnu prijavu protiv vlasnika trgovinske radnje koji je dao otkaz trudnici. Razlog za iznenađenje jeste činjenica da policija vlasnika radnje tereti za povredu osnovnih prava radnika/ca i povredu prava iz socijalnog osiguranja, što je rijedak, ako ne i prvi takav slučaj u BiH. Nakon što je radnica M. M. otvorila trudničko bolovanje, vlasnik trgovinske radnje Resan u Kostajnici izvršio je popis i zatvorio radnju. Sa danom zatvaranja radnje donio je i Rješenje o prestanku radnog odnosa pomenutoj radnici. S obzirom na to da u svom vlasništvu ima još nekoliko radnji, inspekcija mu je u novembru prošle godine naložila da radnicu kojoj je dao otkaz ponovo primi u radni odnos.

Iz Inspektorata RS-a obavijestili su nas da je nakon što mu je odbijena žalba drugostepenom organu, poslodavac pokrenuo upravni spor na sudu. Ipak, to ga nije spasilo krivične prijave, jer M. M. nije odustala, pa je svoja prava potražila putem policije. Iz CJB-a Prijedor su u zvaničnom dopisu Danima naveli kako je provjerama utvrđeno da u ovom predmetu postoje elementi krivičnog dijela, o čemu su izvijestili nadležno tužilaštvo.

 

Iako je BiH preuzela međunarodne propise i konvencije kojima zaštita materinstva spada u temeljna ljudska prava, dosadašnja praksa je pokazala da su u ostvarivanju tog prava žene uglavnom bile prepuštene same sebi.

„Iskreno, ne rađa mi se u ovoj državi. Mene su lično doveli do toga da se počinjem miriti sa činjenicom da neću moći roditi dijete, što je za mene najgora moguća budućnost”, dio je ispovijesti tridesetdvogodišnje djevojke iz Sarajeva koja oslikava odnos poslodavaca/kinja i države prema materinstvu. (http://www.pressreader.com/bosnia-and-herzegovina/dani/20160422/281526520235373 Dani22 Apr 2016, Ernad Metaj)

 

Slučaj iz Kostajnice svakako predstavlja ohrabrenje, ali za promjenu stanja potrebno je puno više od jedne prijave čija sudbina zavisi od odnosa pravosudnih institucija prema ovom pitanju. Inspekcija, policija, pravosuđe, sindikati, brojne organizacije za zaštitu ljudskih prava, pa i same žene žrtve diskriminacije, morat će biti odlučniji/e i hrabriji/e u borbi s nesavjesnim poslodavcima/kinjama, ali i državom koja nije obezbijedila jednaka prava na svim dijelovima svoje teritorije.

Zakonska regulativa za zaštitu materinstva u BiH je dosta dobra, smatraju iz Institucije ombudsmena, ali stepen primjene u praksi trebao bi biti veći. Ohrabruju primjeri kojima se otkazi porodiljama tretiraju kao diskriminacija, ali za nešto više potrebno je da političari/ke koji/e sve više govore o bijeloj kugi, s riječi prijeđu na djela.

 

 

Jagoda Zvonar iz Sindikata RS-a, koja radi na besplatnoj pravnoj zaštiti oštećenih žena, navodi da je jedan od ključnih problema sporost u rješavanju sporova pred nadležnim sudovima: „Imamo primjer žene koju su u osmom mjesecu trudnoće prisilili da potpiše sporazumni prekid radnog odnosa. Godinama je njen predmet stajao u sudskim ladicama, a u međuvremenu je vlasnik preduzeća podnio zahtjev za stečaj firme i pitanje je da li će njen tužbeni zahtjev biti okončan na vrijeme da bi uopće imala kakvu-takvu priliku naplatiti dio zaostalih potraživanja”, istaknula je Zvonar.

NEPOSTOJANJE ZAKONA O VANTJELESNOJ OPLODNJI U BiH:

 

Zvanična statistika koja se tiče zdravstvene usluge u BiH nalaže da se u Bosni i Hercegovini godišnje rode 83 bebe na 10.000 stanovnika, što BiH stavlja na posljednje mjesto zemalja u regionu prema stopi nataliteta. (Pad nataliteta u BiH: Sve veći broj bračnih parova sa sterilitetom, hitno potreban Zakon o vantjelesnoj oplodnji. (Bh. novinska agencija Patria, 19.08.2015., dostupno na: http://nap.ba/new/vijest.php?id=15208)

Prema podacima Agencije za statistiku BiH, u prvih devet mjeseci 2015. godine registrovano je 21.141 živorođeno dijete, što u odnosu na isto razdoblje 2014. godine (21,607) pokazuje pad broja živorođenih za 2,16%. Ovaj podatak govori da u Bosni i Hercegovini stopa nataliteta konstantno pada i postaje jasno da se bez konkretnih medicinskih, socijalnih i političkih koraka ovaj problem može produbiti. (Ana Buntić Ćavar: Rođeno 500 djece manje nego u 2014., Večernji list BiH, 30.12.2015, dostupno na: http://www.vecernji.ba/rodeno-500-djece-manje-nego-u-2014-1048331)

Sigurno najveći problem jeste činjenica da u BiH ne postoji Zakon o liječenju neplodnosti MPO na nivou države, a ovo pitanje se rješava na različite načine u FBiH, RS-u i Distriktu Brčko. Prema Zakonu o medicinski potpomognutoj oplodnji u Republici Srpskoj, Fond zdravstvenog osiguranja u cjelosti finansira dva postupka vantjelesne oplodnje ženama do 40 godina starosti, a ženama od 41 do navršene 42 godine Fond finansira 50% troškova. Ženama koje su starije od 42 godine, ukoliko rode dijete postupkom vantjelesne oplodnje, Fond u cijelosti refundira troškove. U prvih  osam mjeseci 2015. godine odobreno je ukupno 270 zahtjeva za vantjelesnu oplodnju (BiH: Vantjelesna oplodnja preskupo, Mondo-izdanje BiH, 31.10.2015, dostupno na : http://mondo.ba/a609484/Info/Drustvo/Tretmani-vantjelesne-oplodnje-preskupi-BiH-nema-uskladjene-odredbe-u -finansiranju-tih-pokusaja.html)

 

 

U skladu s Finansijskim planom Fonda zdravstvenog osiguranja Brčko Distrikta za 2015. godinu, predviđeno je finansiranje projekta asistirane reprodukcije/vantjelesne oplodnje.

Veliko je pitanje, međutim, zbog čega fondovima koji se izdvajaju za ovakvu svrhu nisu obuhvaćene žene koje nisu niti u bračnoj, niti u vanbračnoj vezi s muškarcem, niti se one kao takve pominju, mada je sasvim jasno da i takve žene mogu biti podvrgnute postupku vještačke oplodnje, bez obzira na nepostojanje bračnog druga ili partnera u vanbračnoj zajednici. Fond finansira maksimalno dva pokušaja za jedan bračni par, odnosno par koji živi u vanbračnoj zajednici. Fond prvi put finansira postupak asistirane reprodukcije u iznosu od 4.400,00 KM,  a za drugi put odobrava se iznos od 3.000,00 KM, ženama do 42. godine života. (www.drbalic.ba/index.php/o-nama/novosti-iz-centra/218-refundacija)

 

Shodno Odluci o osnovnom paketu zdravstvenih prava FBiH („Službene novine Federacije BiH“, broj 21/09) u FBiH ne postoji zakon koji reguliše ovu oblast. Odlukom o utvrđivanju osnovnog paketa zdravstvenih prava u FBiH utvrđeno je da kantonalni Zavodi zdravstvenog osiguranja mogu finansirati do dva pokušaja vantjelesne oplodnje, i to ukoliko je žena starosti do 37 godina, međutim, provedba ove Odluke nije ujednačena na području svih kantona i zavisi od dostupnih finansijskih sredstava svakog pojedinog kantona. Tako npr., u skladu s Finansijskim planom Zavoda zdravstvenog osiguranja Tuzlanskog kantona za 2015. godinu, predviđeno je finansiranje programa vantjelesne oplodnje maksimalno dva puta za jedan bračni par, odnosno par koji živi u vanbračnoj zajednici. (http://www.zzotk.ba/index.php?option=com_ content&view=article&id=340:zavod-finansira-postupak-asistirane-reprodukcije&catid=34:novosti&Itemid=1)

U Zeničko-dobojskom kantonu odobreno je sufinansiranje vantjelesne oplodnje u iznosu od 2.000 KM po bračnom paru. U Kantonu Sarajevo pacijenti imaju mogućnost kupovine dvaju lijekova koji su na esencijalnoj listi i plaćaju se u pola cijene. (BiH jedina u regiji nema Zakon o vantjelesnoj oplodnji: pravo na roditeljstvo ne smije biti privilegija bogatih, 05.12.2015, dostupno na: http://www.faktor.ba/stav-bih-jedina-u-regiji-koja-nema-zakon-o-vantjelesnoj-oplodnji)

Zavod zdravstvenog osiguranja Unsko-sanskog kantona u 2015. godini sufinansirao je 20 bračnih parova u iznosu od 3.000 KM. Uz potrebnu medicinsku dokumentaciju, osnovni kriteriji su dvije godine provedene u braku te dobna granica žene do 42. godine. Parovi se ne ograničavaju gdje će uraditi sam medicinski postupak. Na federalnom nivou, pravo na jedan besplatan postupak imaju parovi koji imaju invaliditet, a sredstva su osigurana iz Fonda solidarnosti FBiH u okviru programa Humana reprodukcija osoba s invaliditetom. U skladu sa Strategijom za unaprjeđenje seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava u FBiH 2010-2019, Vlada je utvrdila Prijedlog Zakona o liječenju neplodnosti biomedicinski potpomognutom oplodnjom i u junu 2014. godine po hitnom postupku uputila ga je u parlamentarnu proceduru. U Predstavničkom domu PFBiH nije bilo podrške za njegovo usvajanje, a do Doma naroda PFBiH nikada nije ni stigao. U BiH vantjelesna oplodnja provodi se na nekoliko privatnih klinika, i to na jednoj u Banja Luci (RS), te u šest u Federaciji BiH - tri u Sarajevu, dvije u Tuzli i jednoj u Mostaru. Veliki broj parova suočenih s nekim oblikom neplodnosti za postupke vantjelesne oplodnje mora izdvojiti velike svote novca. Prema nekim procjenama, za jedan postupak vantjelesne oplodnje potrebno je između 4.000 i 8.000 KM, u zavisnosti od lijekova koji se primjenjuju za stimulaciju jajnika.

Na inicijativu Komisije za ostvarivanje ravnopravnosti spolova Parlamentarne skupštine BiH, grupa eksperata kreirala je Prijedlog državnog okvirnog zakona o liječenju neplodnosti biomedicinski potpomognutom oplodnjom. Prva rasprava o ovom Okvirnom zakonu održana je u Sarajevu 19. oktobra 2015. godine, a njegov cilj je  bio omogućiti ostvarivanje potomstva i planiranja porodice za bračne i vanbračne parove, kao i za žene sa sterilitetom, postupcima biomedicinski potpomognute oplodnje, uz osiguranje kvalitete i sigurnosti u svim postupcima MPO u skladu s dostignućima biomedicinske nauke, odnosno propisima Evropske unije.

Članice Ženske mreže BiH uputile su dopis Komisiji za ostvarivanje ravnopravnosti spolova Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH (PSBIH), u kojem su izrazile svoju zabrinutost u vezi s nepostojanjem jedinstvenog pravnog okvira koji na nivou države i njenih entiteta na ujednačen način reguliše liječenje neplodnosti biomedicinski potpomognutom oplodnjom, ali i na sve prisutniju praksu diskriminacije žena na osnovu godina starosti kada su u pitanju kriteriji za odobravanje medicinski potpomognute oplodnje. Nepostojanje jedinstvenih i ujednačenih zakonskih i pravnih praksi na državnom nivou u BiH čini alarmantno stanje s kojim se susrećemo još od potpisivanja Dejtona, ali je u ovom slučaju stvar i bitno gora s obzirom na to da ne postoje nikakvi zakoni kako na nivou države, tako ni na nivou entiteta kada je riječ o liječenju neplodnosti biomedicinski potpomognutom oplodnjom, a na entitetskim nivoima se pitanje određenja dobnih granica žena i finansiranja rješava na njima svojstvene i zasebne načine, što i proizvodi pomenute razlike i neujednačene prakse.

U Federaciji BiH, npr., ne postoji zakon koji reguliše ovu oblast, već je Odlukom o utvrđivanju osnovnog paketa zdravstvenih prava određeno da kantonalni Zavodi zdravstvenog osiguranja mogu finansirati do dva pokušaja vantjelesne oplodnje, i to ukoliko je žena starosti do 37 godina.

U Republici Srpskoj, dva postupka vantjelesne oplodnje ženama do 40 godina starosti u cijelosti finansira Fond zdravstvenog osiguranja, a ženama od 41. do 42. godine Fond finansira 50% troškova. Ženama koje su starije od 42 godine, ukoliko rode dijete postupkom vantjelesne oplodnje, Fond u cijelosti refundira troškove.

S tim u vezi, članice Ženske mreže smatraju da je neophodno na svim nivoima vlasti donijeti odgovarajuće zakone i prateće propise kojima bi se konačno kreirao jasan pravni okvir za ujednačenje propisa i praksi, sa ciljem osiguranja kvalitete i  sigurnosti u svim postupcima medicinski potpomognute oplodnje, te kako bi se omogućilo finansiranje i vršenje usluga vantjelesne oplodnje za sve građane i građanke podjednako.( http://zenskamreza.ba/trazimo-kvalitetnu-fer-i-ujednacenu-praksu-medicinski-potpomognute-oplodnje-u-cijeloj-drzavi/)

Kao odgovor na pomenuti dopis Ženske mreže BiH naziva "Tražimo kvalitetnu, fer i ujednačenu praksu medicinski potpomognute oplodnje u cijeloj državi", na sjednici Komisije za ostvarivanje ravnopravnosti spolova Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine (PSBiH) 17.01.2017.godine,  usvojen je zaključak da Komisija u narednom periodu o ovom pitanju organizuje tematsku sjednicu. (http://www.oslobodjenje.ba/index.php/vijesti/bih/usvojen-izvjestaj-o-radu-komisije-za-ostvarivanje-ravnopravnosti-spolova-psbih/191192)

 

NEUJEDNAČENOST PRISTUPA ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U BiH NA SVIM NIVOIMA VLASTI:

 Decentralizovanost zdravstvenog osiguranja i zdravstvene zaštite u BiH, kao i različite ekonomske moći entiteta i kantona, čine da je dostupnost zdravstvenih usluga neujednačena, kako usluga primarne zdravstvene zaštite (ruralna i urbana područja, razlike po entitetima i kantonima), tako i specijalističkih i složenijih zdravstvenih usluga.

Odjel za humanitarnu pomoć i civilnu zaštitu Evropske komisije (ECHO), u okviru UN-ovog Programa oporavka od poplava “Danas za nas“ je u februaru 2015. godine donirao dvije mobilne ginekološke klinike JZU UKC Tuzla i JZU Dom zdravlja Doboj, koje su opremljene ginekološkim stolom, mobilnim ultrazvukom i drugom nužnom opremom koja će omogućiti potrebne usluge u oblasti reproduktivnog zdravlja ženama u ruralnim i udaljenim dijelovima tuzlanske i dobojske regije koje su bile pogođene poplavama. Iako imaju iste zdravstvene, reproduktivne i seksualne potrebe  te prava i slobode kao i žene bez invaliditeta, žene s invaliditetom se pri ostvarivanju takvih prava suočavaju s fizičkim i psihološkim preprekama, od nepristupačnosti objekata namijenjenih za tu svrhu, nepostojanja adekvatne opreme poput stolova za ginekološke preglede i porode namijenjenih ženama s invaliditetom, kao i mamografima za pregled dojki, te se od pacijentica zahtijeva da stoje, do nepristupačnosti informacija u njima prilagođenom formatu poput Brajevog pisma, uvećane štampe i sl., do nedovoljne senzibilnosti medicinskog osoblja prema ovoj grupaciji. (http://www.cripcommentary.com/women.html)

 

Neformalna grupa građana i građanki DRIP je tokom februara 2015. godine provela istraživanje o iskustvima prilikom porođaja u RS-u, gdje je od 539 žena koje su se porodile u jednom od 13 javnih i jednom privatnom porodilištu, čak 59% ispitanica odgovorilo da se ukoliko bi mogle birati, ne bi ponovo porodile u istom porodilištu, oko 60% žena navelo je da u porođajnim salama atmosfera nije bila prijatna, a njih 85% izrazilo je nezadovoljstvo zbog nedostatka privatnosti tokom trajanja porođaja. Prema statistikama, gotovo 80%  žena navelo je da nisu učestvovale u donošenju odluke o načinu porođaja. (http://www.oslobodjenje.ba/vijesti/bih/reproduktivna-prava-osoba-sa-invaliditetom-i-mi-zelimo-biti-majke)

Zabrinjava i činjenica da i dalje većina romskih žena i djevojčica nema pristup adekvatnoj zdravstvenoj zaštiti, te da se sredstva za ovu oblast u proteklih nekoliko godina i umanjuju umjesto da to bude obrnuto.

 

POBOLJŠANJE PRAVNOG OKVIRA -  IMPERATIV I OBAVEZA:

 

Iako postoji čitav niz mehanizama za zaštitu žena od diskriminacije na tržištu rada, oni u praksi ne daju neke naročite rezultate. Razlog je jednostavan – u Bosni i Hercegovini ne postoji njihova primjena u svakodnevnici koja je ispunjena samovoljom poslodavaca/kinja koji/e ne strijepe od posljedica kršenja zakona.

Iako su preporuke i mehanizmi poput uvođenja češće kontrole i inspekcije kada je ova problematika u pitanju, i ranije spominjani i čak definisani Zakonom o radu, oni se ne primjenjuju, te je stoga zaista potrebno uticati na njihovu primjenu u praksi.

Nužno je osigurati posebnu zaštitu žena za vrijeme trudnoće na onim radnim mjestima za koja je dokazano da su štetna za trudnice, kao i odrediti sankcije za otpuštanje na osnovu trudnoće ili porodiljskog odsustva i diskriminaciju u otpuštanju na osnovu bračnog statusa.

Žena koja doji dijete, a koja nakon korištenja porođajnog odsustva radi puno radno vrijeme, ima pravo da odsustvuje s posla dva puta dnevno u trajanju od po sat vremena radi dojenja, do navršene jedne godine života djeteta, a potrebno je uvođenje plaćenog porodiljskog odsustva ili na način da nosi slične socijalne beneficije bez ukidanja radnog odnosa, gubitka pozicije ili socijalnih naknada.

Nadležne institucije treba da provode kampanje za podizanje svijesti šire javnosti o značaju reproduktivnog zdravlja u svim fazama života, a ova pitanja treba uključiti u osnovno i srednje obrazovanje. Neophodno je donijeti Okvirni zakon o liječenju neplodnosti biomedicinski potpomognutom oplodnjom na nivou države, kako bi se konačno kreirao pravni okvir za implementaciju smjernica s ciljem osiguranja kvalitete i sigurnosti u svim postupcima  MPO u skladu s propisima Evropske unije, te omogućiti finansiranje usluga vantjelesne oplodnje za sve građane i građanke BiH podjednako. Treba povećati dostupnost preventivne zdravstvene zaštite i promociju zdravlja u udaljenim ruralnim područjima, unaprijediti zdravstvenu zaštitu i povećati dostupnost usluga osobama, a naročito ženama i djeci s invaliditetom, s posebnim akcentom na one koje žive u ruralnim sredinama.

Rješenja definisana u dokumentu Politika u oblasti invalidnosti u BiH, a koja se odnose na oblast porodičnog i intimnog života, samo su neka od onih koje je nužno implementirati.

Seksualna i reproduktivna prava integrisana su u politike Ujedinjenih naroda, a naročito zdravstvene agende. Kontracepcija i abortus, HIV/AIDS i sakaćenje ženskih spolnih organa ne mogu se kao zdravstveno pitanje gledati odvojeno od pitanja ljudskih prava, potreba i želja. Evidentno je, međutim, da je jezik UN-ovih dokumenata o ovoj temi fokusiran više na zdravlje nego na prava, na reproduktivno zdravlje i pravo, a ne na seksualno zdravlje i pravo, čime se prvobitni koncept sužava.

Priznanje, zaštita i ostvarivanje seksualnih i reproduktivnih prava naišli su na mnoge prepreke i ogroman otpor na međunarodnoj, nacionalnoj i lokalnoj razini. Prava i zahtjevi postali su loptica koja se prebacuje između neoliberalnih tržišta s jedne strane i političkih i vjerskih režima s rastućim neokonzervativnim, autoritarnim i fundamentalističkim načinom vladanja s druge strane. Neki zakoni i političke mjere, iako izrazito nejednaki u primjeni, nesumnjivo predstavljaju napredak - mjere i zakoni protiv silovanja u braku, sakaćenja ženskih spolnih organa i takozvanih ubistava zbog časti.

Ostvarivanje prava koja se odnose na seksualnost i reprodukciju spor je i linearan proces oko kojeg se vode borbe, danas čak i više nego prije dvadeset godina, što je prvenstveno pitanje moći, odnosno isprepletenih društvenih, političkih i ekonomskih skupina koje imaju uticaj.

 

Potrebno je pojačati potragu za društvenim pregovaranjem i za novim društvenim ugovorima na svim političkim razinama, od budžeta i lokalnih zajednica, do međunarodnih savjetovanja pri UN-u.

delicious
twitter

2017-03-20 12:31:53