Žene u BiH i tržište rada

Žene u BiH i tržište rada

Piše: Milica Bonar, volonterka Fondacije CURE

 

TRŽIŠTE RADA U BiH-   ŽENE RADE MANJE CIJENJENA ILI „EKSKLUZIVNO“ ZA NJIH REZERVISANA“ ZANIMANJA


Najveći broj žena (65,5%) i dalje radi u uslužnoj djelatnosti i nešto više u odnosu na prethodnu godinu (17,7%) u nepoljoprivrednoj djelatnosti, dok je smanjenje broja zaposlenih žena u poljoprivrednoj djelatnosti (16,8%).

Podaci o učešću žena na tržištu rada, kao i prethodnih godina, ukazuju na njihovu neravnopravnost, a trend zapošljavanja i dalje je veoma nizak.

U drugom kvartalu 2015. godine, učešće žena u ukupnoj zaposlenosti iznosila je svega 41,3%, a na osnovu ankete o radnoj snazi 2015. koju je provela Agencija za statistiku BiH, žene čine 49,4% aktivne radne snage sa osnovnom školom, 41,7% sa srednjom stručnom spremom i 9,0% sa visokom/višom stručnom spremom, magisterijem ili doktoratom, što je s odstupanjem od najviše 2% izjednačeno u poređenju s prethodne tri godine.

Prema podacima službi za zapošljavanje sarajevskog, tuzlanskog i unsko-sanskog kantona iz 2014. i 2015. godine, broj žena koje traže zaposlenje u decembru 2015., u odnosu na januar iste godine je u porastu.

Prema podacima Agencije za statistiku BiH iz septembra 2016., žene su prisutne u trgovini na veliko i malo (64.891), djelatnosti pripreme i usluživanja hrane (15.966) te ostalim uslužnim djelatnostima (7.589).


ZAPOŠLJAVANJE OSOBA SA INVALIDITETOM


Žene sa invaliditetom (naročito sa većim stepenom invaliditeta) teže se zapošljavaju nego muškarci, bez obzira na kvalifikacije, jer poslodavci prednost daju kategoriji ratnih vojnih invalida. Od ukupnog broja osoba sa invaliditetom zaposlenih u 2015. godini u FBiH, žene čine 26,6% (66 od 248), a u Republici Srpskoj samo 6,2% (34 od 547) za period od 2013. do 2016. godine, podaci preuzeti od Inicijative za monitoring evropskih integracija BiH.

Žene sa invaliditetom slabije su zastupljene i u političkom životu. Od ukupno 10 predstavnika/ca organizacija osoba sa invaliditetom u Vijeću za osobe sa invaliditetom BiH, samo dvije su žene, dok ih uopće nema u državnom i entitetskim parlamentima, na izbornim listama, ni na čelu neke javne institucije.

U BiH još uvijek nije osigurana adekvatna i dostupna zdravstvena zaštita za osobe s invaliditetom. Neujednačen pristup zdravstvu i dalje je poseban problem u Federaciji BiH, gdje je zdravstvo u nadležnosti kantona. U oba entiteta, nabavka asistivnih pomagala zasniva se samo na medicinskoj procjeni invaliditeta, dok se individualne potrebe ne uzimaju u obzir. Pisane informacije za pacijente/ice nisu dostupne u alternativnim formatima (Brajevo pismo, audio trake, uvećana štampa). Pristup zdravstvenoj zaštiti posebno je otežan ženama s invaliditetom, za koje nije obezbijeđena adekvatna oprema (mamografi za pregled dojki, stolovi za porode i ginekološke preglede). U cijeloj BiH postoje samo četiri stola prilagođena ženama u kolicima, ali medicinsko osoblje nije adekvatno obučeno za njihovo korištenje. Žene s invaliditetom stoga koriste zdravstvene usluge samo u slučaju značajnih tegoba i gotovo nikada ne obavljaju preventivne preglede.

Zdravstvene ustanove i dalje su nedovoljno pristupačne ženama s invaliditetom. Arhitektonska nepristupačnost podrazumijeva neprilagođen prilaz zgradama, odsustvo liftova, garderoba za presvlačenje i toaleta.


ŽENE NA SELU U TEŠKOM POLOŽAJU


Vlada Republike Srpske je u 2015. godini provodila Akcioni plan za unapređenje ekonomskog položaja žena na selu u ovom entitetu, poboljšanje uslova života i pristupa javnim uslugama, osnaživanje njihovog društvenog položaja te povećanje svijesti stanovništva o njihovoj  ulozi, značaju i doprinosu do 2015.godine.

Vlada FBiH do sada nije imala posebne politike za unapređenje položaja žena na selu, ali je ovo pitanje tematizovano kroz godišnji operativni plan za 2016. godinu, izrađenog na osnovu Gender akcionog plana.

Cjelokupan ambijent ruralnog razvoja može se iskoristiti za poboljšanje rodnih ravnopravnosti u Bosni i Hercegovini, a žene iz ruralnih sredina predstavljaju veliku ekonomsku moć u BiH.

Upravo ženine obaveze u kući, ženska svakodnevna borba za opstanak domaćinstva, imaju preduzetnički karakter i vode ka ekonomskom osnaživanju. Žene svojim radom u

poljoprivredi mogu proizvesti višak prehrambenih proizvoda i to plasirati na tržište, te tim

aktivnostima osigurati ekonomsku dobit za sebe i svoje domaćinstvo.


MOBING ŽENA


Zlostavljanje na radnom mjestu prisutno je danas na tržištu rada u svim zanimanjima, u malim preduzećima, korporacijama, državnim institucijama. Mobing jednako pogađa oba pola s tim da ipak žene trpe veće posljedice ovakvih oblika ponašanja te se rjeđe odlučuju na pokretanje postupaka za zaštitu od diskriminacije.

Prema podacima Udruženja za pomoć osobama zlostavljanim na radnom mjestu Stop mobing, čak 60 procenata zaposlenih u BiH trpi mobing, a najčešče žrtve zlostavljanja su žene iznad 40 godina starosti. 

Oba entiteta su u 2015. godini u hitnoj proceduri i na prijedlog vlada usvojila zakone o radu, a oba zakona regulišu mobing.

Žene su nerijetko žrtve mobinga, ali zbog straha od gubitka posla, veoma mali broj slučajeva mobinga dospije na sud.

Iz Helsinškog komiteta navode primjer B.P., bivše uposlenice jedne poznatije banke u BiH, čiji je slučaj okončan na sudu u njenu korist. „Ona je bila opterećena preobimnim poslom, dakle, mimo Ugovora o radu. I njeno radno vrijeme nije više bilo osam sati, nego je bilo 12-13, dakle, ona je ostajala duže, a nisu je plaćali“, ističu u Helsinškom komitetu. To je trajalo mjesecima, da bi kulminiralo kada je uposlenica sklopila brak sa čovjekom druge nacionalnosti. Tada joj je rečeno: „Puno si nas obrukala, ovo nisi smjela uraditi“, i počelo je još veće maltretiranje. „Prvo smo se obratili direktoru, međutim on je osporavao mobing. Krenuli smo u sudski postupak, koji se okončao priznanjem banke da je bilo mobinga i poravnjanjem.“ B.P. je ponuđeno da se vrati na posao, što je ona odbila.

Bivša asistentica na jednom od fakulteta Univerziteta u Sarajevu nije tražila pravnu pomoć. Na matičnom fakultetu predstavnici akademske zajednice oglušili su na njene primjedbe o uznemiravanju kojem je bila izložena godinu dana. “Sadržaji koji su nisu bili u vezi sa opisom mog radnog mjesta bili su uglavnom predmet ponižavanja mene kao osobe i ugrožavanje moga dostojanstva, ako ga je uopće tokom tog perioda i bilo. Kao primjer navodim pokušaje nasilnog ljubljenja, dodirivanja koljena, verbalnih ucjena, prijedloga poput onog kako ja “kao žensko mogu lako napredovati u karijeri...", komentiranje moga oblačenja i davanje uputstava kako treba da se oblačim, omalovažavanje zbog raznih stvari poput toga da sam "jadna jer nemam auto" i "da sam nesposobna jer ne mogu odjednom prenijeti 20-ak knjiga iz jednog u drugi kabinet" (nego to činim iz dva puta!?) pa "šepam dok nosim projektor", zabranu da pričam sa ostalim kolegama/icama”, dio je ispovijesti magistrice koja je jedino rješenje vidjela u otkazu.  “Usljed svega navedenog i nenavedenog, postalo je nemoguće raditi”.

Žene u trgovačkom sektoru nemaju pravo na stolicu na radnom mjestu, što se samo naizgled može učiniti kao banalno pitanje. Ipak, ono za sobom povlači niz odgovora koji ukazuju na odnos poslodavca prema radnicama, koji je lišen poštovanja i dostojanstva.

Bez obzira na to da li je riječ o manjim radnjama, ili velikim trgovačkim centrima poput Binga, Konzuma ili Amka, radnici i radnice u većini njih, ostaju bez jednostavnog sredstva koje bi im uveliko olakšalo nimalo lak trgovački posao – ostaju bez stolice i mogućnosti da se, tokom minimalno osmosatnog dnevnog rada, bar periodično odmore.

U skoro svim kategorijama kršenja prava iz radnog odnosa, veći broj žalbi su uložile žene. Najveća razlika je primjetna u kategoriji 'mobing/maltretiranje', gdje su žene prijavile kršenje u 29, a muškarci u 8 slučajeva. Najčešći oblik ovakve vrste maltretiranja su verbalni napadi i prijetnje, dok su fizičko maltretiranje i sekusalno napastvovanje zabilježeni u manjem broju. 

Analiza je pokazala da mobing na radnom mjestu najčešće vrše neposredni nadređeni. Iza njih slijede ostale radne kolege, a zatim i vlasnici i direktori, kao i pravna služba. Zanimljivo je da je čak 65 %  anketiranih osoba odgovorilo da ne zna ko vrši mobing ili da ne želi dati odgovor na ovo pitanje.

Alisa* (imena su izostavljena ili promijenjena zbog zaštite sagovornica) je pet godina radila u trgovačkom sektoru, za jednu privatnu firmu u Sarajevu. Kao prodavačica provela je dvije godine i zna šta znači "biti na nogama" cijeli radni dan. Na njenom radnom mjestu, stolice su bile zabranjene čak i u magacinima – u prostorijama u kojima se roba deklarisala i pripremala za izlaganje- "Stolice nema niti jedne, čak ni na pauzi. Radnja u kojoj sam ja bila zaposlena je franšiza i trebala se urediti onako kako nalaže originalni koncept. Prema tom originalnom konceptu, trebale su postojati fotelje u radnjama, kako bi kupac koji dođe mogao sjesti i pričekati nekoga dok isprobava stvari u kabini. Kod nas se čak odstupilo od tog koncepta da radnice slučajno ne bi sjele", priča Alisa*.  “Ti nisi nizašta nakon tog radnog dana. Poslije tih nekoliko godina, moje noge su se potpuno izobličile i zaista ne pretjerujem. Tu su konstantna natečenost i proširene vene".

 Pored onog što višesatno stajanje, bez mogućnosti odmora, učini tijelu, nezanemarivo je i to kako se ovakvi radni uslovi odražavaju na psihičko zdravlje uposlenika i uposlenica.

 "Imala sam raznih momenata. Puno je lakše u radnjama u kojima ima više radnika, ali tamo gdje je sve spalo na jednu djevojku, kao što je to bio slučaj sa mnom, to je puno teže. Ti tu stojiš, to je mjesto gdje se stvarno ne možeš ni nasloniti. Još ako nema posla... Totalno te to psihički ubije, i čak sam na momente imala malaksalost i kao neko titranje i gušenje".

 Zbog zdravstvenih problema, Alisa* je potražila i liječničku pomoć: "Išla sam kod ljekara i nisu uopće mogli naći uzrok mog stanja, ali sam ja sigurna da je to jednostavno zato što si svjestan toga da niti možeš sjesti, niti izaći na pauzu jer te nema ko zamijeniti, ne možeš ništa. Ti si tu, i moraš stajati dok ti ne dođe neko iz druge smjene da te zamijeni. To je katastrofa".

Ovakav tretman prema zaposlenima može ostaviti velike zdravstvene posljedice, posebno psihičke, što je mnogo  ozbiljnija mentalna posljedica zbog činjenice da je osoba primorana da stoji nevezano za to da li ima ili nema posla. Uprkos dominantnom stavu podrazumijeva se da će radnica ustati kada imaju puno robe za kasom, činjenica da ih neko stavlja u nepovoljan i neprirodan položaj, govori o tome da ih loše tretira, da o njihovom dostojanstvu ne misli, a u konačnici, ni o njihovom zdravlju. S tim u vezi, evidentno je da je psihička strana ove pojave znatno teža i bolnija od zdravstvenih posljedica koje će definitivno uslijediti, bez obzira na to da li se radi o mlađoj ili starijoj osobi. Prosjek u trgovini je nekih 35-45 godina, što su ipak godine gdje se takav zdravstveni segment već osjeti.


ŽENE SU I DALJE NAJJEFTINIJA RADNA SNAGA U BiH


Iako postoji čitav niz mehanizama za zaštitu žena od diskriminacije na tržištu rada, oni u praksi ne daju naročite rezultate. Razlog je jednostavan – ne postoji njihova primjena u svakodnevnici koja je ispunjena samovoljom poslodavaca koji ne strepe od posljedica kršenja zakona.

Nejednake su plate muškaraca i žena na radnim mjestima, i također su  nepoznanica jednake nagrade za jednak rad i podjednaka mogućnost za napredovanje na radnom mjestu.

Dostupne analize Agencije za ravnopravnost spolova BiH, IBHI i UNDP ukazuju na jaz između visine plaće za muškarce i žene. Najveći efekat diskriminacije imaju ženske osobe sa završenom osnovnom školom i završenom srednjom školom u prerađivačkoj industriji kao i žene sa završenom srednjom školom u trajanju od 2 do 3 godine koje rade u trgovini. Ove žene imaju za jednu trećinu nižu platu u odnosu na svoje muške kolege.

Žene sa završenim fakultetskim obrazovanjem se pomiču ka višim platnim razredima. Međutim, muškarci i dalje dominiraju u dva najviša platna razreda. Ovo ukazuje na činjenicu da žene u BiH imaju manji pristup rukovodećim i drugim visoko plaćenim pozicijama na BiH tržištu radne snage. U istraživanju portala Posao.ba, urađenog na osnovu podataka servisa Plata.ba, žene zaposlene u oblasti farmacije, ekonomije i prosvjetnih oblasti imaju u prosjeku i do 300 KM manju platu u odnosu na muške kolege. Plata.ba je servis za kontinuirano online istraživanje plata, sa uzorkom od preko 10 000, u sklopu kojeg ispitanici sami unose visine plata zbog čega istraživanje uzima u obzir stvarne iznose plata na tržištu rada. Na osnovu podataka pomenutog istraživanja, žene zaposlene u farmaciji imaju maksimalnu platu 2.168 KM, dok mjesečna plata njihovih muških kolega iznosi 2.405 KM. Najviša plata žena zaposlenih u sektoru ekonomije iznosi 1.657 KM, dok je najviša plata muškaraca 1.782 KM. Postoji i par rijetkih ali svijetlih primjera, odnosno oblasti u kojima žene ipak prednjače po zaradi u Bosni i Hercegovini. Tako naprimjer maksimalna plata žena zaposlenih na pozicijama Voditelja ureda iznosi 2.600 KM, dok plata njihovih muških kolega iznosi 2.100 KM. Najviša plata žena arhitektica iznosi 1.733 KM, dok plata muškaraca iznosi 1.558 KM.

S tim u vezi, žene se suočavaju sa nevidljivom ali sveprisutnom preprekom, „staklenim plafonom“, i mada nema vidljivih zakonskih prepreka, žene su onemogućene u daljem napredovanju- ne mogu biti direktorice, predsjednice ili članice upravnih odbora velikih javnih kompanija koje ostvaruju visoke profite i izuzetan uticaj u ekonomskom i javnom životu.


PREKOVREMENI RAD 


U praksi se pokazalo da su radno vrijeme i njegovo trajanje najčešće kršena

prava iz radnih odnosa od strane poslodavaca. Vrlo su rijetki poslodavci koji se pridržavaju

zakonskih odredbi o trajanju propisanog radnog vremena. Radnici i radnice naročito u sektoru trgovine i uslužnim djelatnostima, praktično nemaju radno vrijeme, ne postoje evidencije o prisustvu odnosno odsustvu radnika i radnica sa posla, ne plaća se prekovremeni rad, a očekuje se da u svako doba budu na dispoziciji poslodavcu te da u zavisnosti od njegovih potreba, posao uvijek bude kvalitetno obavljen. 

Zbog nepostojanja ponude radnih mjesta, teških materijalno-socijalnih uslova, stanja u privredi i sl., radnici i radnice su prisiljeni da pristaju na ovakve uslove i

obavljaju rad toliko dugo koliko se to od njih zahtijeva. 

Posljedice ovakvog nepoštivanja zakonskih odredbi od strane poslodavaca su dalekosežne, što često, zbog iscrpljenosti uposlenika i uposlenica dovodi do ugrožavanja njihovog zdravlja, sve češćih povreda na radu, čak i onih sa smrtnim posljedicama.

Prekovremeni rad se u oba zakona zabranjuje trudnim ženama, majkama s djetetom do tri godine, kao i samohranom/oj  roditelju/ki i usvajatelju/ici djeteta mlađeg od 6 godina. 

Za razliku  od zakona o radu RS, Zakon o radu FBiH eksplicitno propisuje zabranu diskriminacije, između ostalog i na osnovu bračnog stanja, porodičnih obaveza i trudnoće, kao i da žena bude zaposlena na poslovima pod zemljom.

Oba zakona na sličan način regulišu zabranu nejednakog postupanja sa ženama, kao i njihov položaj za vrijeme trudnoće i porođaja.

Pri zasnivanju radnog odnosa, Zakon o radu FBiH propisuje da se od radnika i radnica ne mogu tražiti podaci koji nisu u vezi s radnim odnosom, dok se u RS-u ističe zabrana traženja podataka o porodičnom/bračnom statusu od strane poslodavca, kao i da nema pravo  uslovljavati zasnivanje radnog odnosa testom trudnoće, izuzev ako su u pitanju poslovi kod kojih postoji znatan rizik za majku i dijete.


MJERE KOJE JE POTREBNO PREDUZETI 


Kroz GENDER akcioni plan i godišnje operativne planove po GAP-u, neophodno je provoditi mjere za uključivanje ravnopravnosti spolova  u nastavne sadržaje (nastavni planovi, udžbenici, planovi za obrazovanje i dokvalifikaciju prosvjetnih radnika i radnica).

Neophodno je postizanje političkog dogovora da se pitanje porodiljskih naknada za zaposlene porodilje i roditelje (u slučaju da otac koristi roditeljsko odsustvo) uredi kroz poseban zakon na nivou Federacije BiH, te da se osnuje javni fond za isplatu porodiljskih naknada, kako bi se ovo pravo na jedinstven način uredilo i ukinula diskriminacija na osnovu sektora zaposlenja i mjesta prebivališta.

Istovremeno, potrebno je sankcionisati sva pravna lica koja vrše diskriminaciju nad ženama pri zapošljavanju i u radnom okruženju proaktivnom ulogom radnih inspekcija.

Ukidanje cenzusa na dječiji dohodak u RS-u, te obezbjeđivanje osnovnih potrepština za dijete i majku, uključujući i potrebne lijekove, mjera je koju je također neizostavno poduzeti.

Osobama koje trpe uznemiravanje, seksualno uznemiravanje i mobing savjetuje se da vode dnevnik mobinga ili diskriminatornog ponašanja u kojem će zapisivati događaje i arhivirati dokaze događaja u kojima su bile izložene ovakvim postupcima, zabilježiti eventualne svjedoke, prikupiti sve dokumente relevantne za slučaj (npr.pismeno obraćanje šefu, upravi, direktoru, njihov odgovor, različita rješenja i sl.) i da o onome što se događa obavijeste osobu iz radne sredine u koju imaju povjerenja, sindikalnog povjerenika.

Žrtve mobinga mogu obavijestiti organizacije za zaštitu ljudskih prava, za ravnopravnost spolova o tome šta im se dešava.

delicious
twitter

2017-01-05 15:17:31