Dajana Đurić, dimnjačarka s diplomom inžinjerke ekologije, današnja referentica u obrazovanju za Romska pitanja

Dajana Đurić, dimnjačarka s diplomom inžinjerke ekologije, današnja referentica u obrazovanju za Romska pitanja poručuje:  Sve se može kada se hoće uz uporan rad i dobru vjeru - odrekneš se želja, eto ti bogatstva.

Zovem se Dajana Đurić, imam 25 godina i dolazim iz Brčkog. 

Sa samo napunjenih šest godina sam počela uz oca da se igram s dimnjačarskim četkama. U tom periodu mi nije bilo jasno zapravo čega sam se ja to prihvatila jer je mnogima bilo čudno što se igram s dimnjačarskim četkama i čađi dok su moje vršnjakinje u tim godinama imale barbike. Nakon nekog vremena otac me je poveo sa sobom da radim i bilo je jako slatko i simpatično vidjeti me u uniformi.

 

Prvi put sam se sa šest godina zajedno s tatom popela i očistila brčanski dimnjak. Sjećam se tog dana  kako je kompletna porodica izašla vani da vidi kako se  penjem uz ljestve i idem ka dimnjaku. Kada sam očistila dimnjak gospođa koja nas je pozvala pitala me je za šta će mi služiti u životu takav prljav posao. Dobro se i danas sjećam svog odgovora koji je glasio: dok je naroda i vijeka gladna nikada neću biti jer me tata svakodnevno uči kako sebi dinar da zaradim.

 

Kako su godine odmicale, svakodnevno sam nešto novo viđala i učila. Sjećam se dana kada sam trebala da  izaberem koju srednjoškolsku ustanovu da upišem i nisam mogla sama da odlučim. S obzirom da je 2005. godine uveden novi smjer Ekološki tehničar, tata me je tada savjetovao da objedinim dimnjačarstvo s ekologijom jer sam pola svog životnog vijeka nesvjesno i u tim vodama. Nakon samo tri mjeseca školovanja tata me je upitao da li bi  željela da završim i srednju školu za dimnjačarku te da uporedo idem u dvije srednje škole. Smatrala sam tada  to velikim korakom i nisam htjela da ga razočaram, ali njegove riječi su me ohrabrile rekavši da  je kao  otac i suviše ponosan da bih ga razočarala. Zajedničkom odlukom sam upisala školu Svetozar Marković, zanatski smjer Dimnjačar u Beogradu.  Redovno sam išla u brčansku školu, a ispite za dimnjačara/ku sam vanredno polagala u Beogradu. Nakon završetka srednjeg obrazovanja stekla sam dvije diplome, prva je bila diploma ekološke tehničarke, a druga je bila zanatska diploma za dimnjačarku zvanje kvalifikovana dimnjačarka.

 

Na raskrsnicu svog života, došla sam 2009. godine jer sam u srednjoj školi bila u svijetu sporta i silno sam željela da budem tjelohraniteljka te da upišem Židovsku školu u  Londonu. Međutim zbog želje da jednog dana budem majka i da imam svoju porodicu i sigurnost odustala sam od ideje da postanem tjelohraniteljka. Stoga sam došla do zaključka da sam srednju školu pohađala za ekologinju te da sam dimnjačarstvo objedinila ekologijom i da bi najbolje bilo da upišem Univerzitet za ekologiju i izučavam svijet koji se bavi zaštitom životne sredine. Tako da sam 2009. godine upisala Univerzitet za ekologiju u Banja Luci, a

2012. godine sam diplomirala desetkom na diplomskom radu pod nazivom Zaštita vazduha s osvrtom na dimnjačarstvo.

 

Nakon diplomiranja nastavila sam sa školovanjem, ujedno radeći s ocem. Upisala sam master studije, radila i školovala se. Kroz svoj život i rad u dimnjačarstvu dosta ljudi me je pitalo čemu tolika borba za radno usavršavanje, a ja sam smatrala da se ne treba ničega stidjeti  ukoliko je posao pošten. Na dosta vrata pokucam kad čistim dimnjak i nikad ne znam u čijoj sam kući i ko kako gleda na to, ali u većini slučajeva ljudi me gledaju s poštovanjem i osmijehom, ali i sa srećom kada djevojka uđe u domaćinstvo . 

 

Nadam se da će mlade djevojke koje budu čitale ovo shvatiti poentu, a to je da se sve može kada se hoće uz uporan rad i dobru vjeru - odrekneš se želja, eto ti bogatstva.

Teskt je uredila i pripremila Azra Memišević, volonterka Fondacije CURE.
 

delicious
twitter

2016-11-03 11:41:12