Maja Hadžiselimović, inžinjerka mehatronike: Na nama je da se odupremo stereotipima i dokažemo sebi i društvu da nismo ništa manje sposobne od muških kolega te da nam i šljem savršeno pristaje.

Matematika mi je oduvijek bila najdraži predmet pa ipak do kraja trećeg razreda srednje škole nisam bila sigurna šta želim da studiram. Pravo, ekonomija, defektologija samo su neke od oblasti koje sam razmatrala. A onda je došla na red za razmatranje elektrotehnika. Kao gimnazijalka nisam imala baš puno dodira s tom oblasti, ali sam odrastala gledajući tatu, inače TV mehaničara, kako stručno rukuje i spaja elektrodijelove da bi došao do krajnjeg rezultata. Vjerovatno je to interesovanje za tehniku potajno bilo u meni sve vrijeme.

Nakon završenog jezičkog odsjeka u gimnaziji, upisala sam Elektrotehnički fakultet u Sarajevu i tada su ljubav i interes za automatiku i robotiku počeli da rastu. Poznate su šale kako je na Elektrotehničkom fakultetu teško pronaći djevojke što se donekle potvrdilo i u mom slučaju. Od samog početka na fakultetu u Sarajevu sam imala dosta kolegica tako da većini mojih prijatelja i porodici nije bilo toliko čudno što sam ja, kao djevojka, upisala taj fakultet.

Kada sam se preselila u Maribor, na Master studije kao Erasmus student, bila sam jedina djevojka na odsjeku za Automatiku i robotiku na svih pet godina studija. Prva iskrena pitanja zašto i zbog čega sam se odlučila baš za ovaj poziv dobila sam upravo tamo. Čak sam od kolega iz Turske, koji su bili na razmjeni u Sloveniji, dobila komentar da i nisam baš ružna kao što su očekivali. Robotika, mehatronika, automatika su kod nas poprilično nepopularni pojmovi pa većina ljudi s kojima se susrećem prvo želi da objasnim kako to roboti funkcionišu, šta je zapravo moj posao i kako to sve izgleda u velikim automobilskim pogonima poslije čega se prijatno iznenade i još više zainteresuju.

U svom poslu najviše volim trenutak kada prvi put pokrenem gotov sistem. Osjećaj kada se pojave sve zelene lampice i kada sistem radi kako treba te služi svrsi je taj koji mi daje inspiraciju svaki put kada projekat možda ne ide kako treba ili se pojave određeni problemi. Trenutno radim u Njemačkoj gdje u timu za razvoj robotskih sistema pored mene su i dvije kolegice također iz oblasti robotike i automatike i koje su isto tako bile u manjini dok su studirale. Svjesna sam predrasuda koje društvo ima o ženama u inžinjerstvu, ali nisam do kraja sigurna da je to ono što žene odvlači od inžinjerstva. Većina ljudi teško može da zamisli djevojku/ženu koja se penje na bandere, radi u glasnim i prljavim pogonima, nosi šljem na glavi, ali vjerovatno isto tako nema previše, koliko sam mogla da vidim živeći i studirajući u četiri države, djevojaka/žena koje bi pristale na to. No interesovanja svakoga od nas su drugačija, tako da me ne čudi što se meni pozitivne strane inžinjerstva nekome čine negativne.

Kada sam prešla na Univerzitet u Novom Sadu, tražeći gdje se održavaju predavanja iz mehatronike, pitala sam grupu djevojaka da mi pomognu. One su odgovorile da nisu one „toliko pametne“ da bi studirale mehatroniku te da mi ne mogu pomoći. Predrasude koje djevojke imaju o sebi mi više zasmetaju nego one od strane muških kolega/prijatelja (kojih sam imala u neznatnom broju). Vjerovatno je u današnje vrijeme, pored tolikog broja žena koje dobijaju previše značajan medijski prostor zbog besmislenih stvari, teško povjerovati da mi, žene, možemo biti nešto više od savršene manikure, natapirane kose i umjetnih trepavica. Niko neće znati da mi to možemo dok se ne usudimo te to i ne pokažemo i ništa nas ne smije spriječiti u ostvarenju naših snova pa tako ni predrasude.  Na nama je da se odupremo stereotipima i dokažemo sebi i društvu da nismo ništa manje sposobne od muških kolega te da nam i šljem savršeno pristaje.

delicious
twitter

2016-08-13 13:39:48