Fondacija CURE

Fondacija CURE je feminističko aktivistička organizacija koja se zalaže za jednakost spolova i rodova putem obrazovnih umjetničko-kulturnih i istraživačkih programa.

Lamija Saračević - Urarka: Radim ono što volim, uživam u tome i nikada se nisam pokajala zbog svog odabira.

Moja priča započinje u Jajcu gdje sam rođena i gdje je moj otac držao urarsku radnju. Često sam dolazila kod oca u radnju u Jajce, a kada se dogodio rat preselili smo se u Oslo gdje je on dobio posao u Rolexovom servisu koji sam isto tako posjećivala. Nekako sam oduvijek znala da je to profesija kojom želim da se bavim, čak sam uvijek govorila da želim biti urarka, naravno niko mi nije vjerovao i svi su mislili da ću promijeniti mišljenje kao što to djeca rade. Po završetku rata dolazimo u Sarajevo gdje tata otvara radnju u Švrakinom selu.  

Ja završavam osnovu školu i upisujem Srednju školu metalskih zanimanja, smjer urarstvo.  Završavam srednju školu i počinjem da radim zajedno s ocem.  

S punih 18 godina preuzimam radnju, jer se u tom periodu moj otac razbolio i završio u bolnici na 6 mjeseci, tako da je pri izlasku iz bolnice otišao u penziju. Tu počinje moja priča. Taj period je bio dosta težak, ostala sam sama, tek sam završila zanat, a otac nije bio tu da mi pomogne. To je bilo ono što me je guralo da idem naprijed, da se radnja ne zatvori, da posao ne propadne i u neku ruku da oca ne  razočaram.

Bio je to dosta težak period, ali je prošao i izvukli smo se iz toga. Radim već 12 godina i nikada se nisam pokajala što sam se odlučila da se bavim ovim poslom. Čak pri završetku srednje škole tadašnji razredni starješina me pokušao ubijediti da nastavim sa školovanjem. Njegove tačne riječi su bile: “ Završi bilo kakav fakultet”. Naravno ja sam čak počela razmišljati da bih ga možda I trebala poslušati, ali to je trajalo ukupno 7 dana. Kada sam tek preuzela radnju nekim mušterijama je bilo teško naviknuti se da vide mene kao majstoricu jer sam bila ženka u muškom poslu, mada ja to nikada nisam tako gledala. Čak je bilo situacija gdje mušterije nisu htjele da mi ostave sat na popravku jer sam žena, ali to su sve bile te početne faze, a danas je to već iza mene i ne dešava se više tako često.

Sve ove godine sam pored svog posla tražila neku vrstu edukacije,  slala mailove, pisma, ali nažalost ništa nije upalilo sve do prije 3 godine kada me jedan kolega pozvao u Rolexov servis u Švedsku da dođem da mi on bude mentor i da me obučava na Rolexovim mašinama. Otišla sam i bila tamo tri sedmice i iskreno bih otisla opet kada bi mi se ukazala prilika. Jako sam sretna što mi je ta prilika bila pružena.

U posljednje vrijeme sve što čujem o zanatu jeste da zanat izumire, ali to nije istina jer ja uzimam sebe za primjer -radim već 12 godina i idalje imam posla. Zanat ne izumire, ono što izumire jeste znanje, djeca ne žele da idu na zanat, roditelji ih ne podstiču da idu na zanat jer smatraju da će im djeca ostati, kako bi u narodu rekli, nepismena. Ja smatram da je to apsurdno ali šta je može. 

Radim ono što volim, uživam u tome i nikada se nisam pokajala zbog svog odabira. Smatram da ljudi trebaju raditi ono što vole jer jedino će tako biti sretni u svom poslu i željet će da napreduju i da rade na sebi.

delicious
twitter

2016-06-20 16:24:52