Misli šta slušaš - Žene kao marionete zakonske kvote

 

MISLI ŠTA SLUŠAŠ-   ŽENE KAO MARIONETE ZAKONSKE KVOTE

Tekst pisala Milica Bonar

 

Bosna i Hercegovina je školski primjer razdvajanja teorijsko-pravnog od praktičnog u ostvarenju rodne ravnopravnosti.

Naime, sve analize stanja i preraspodjele naših budžeta, s vrha pa naniže, kada se pogleda, a kamoli prouči  nemaju nikakvu komponentu gender pristupa niti obavezivanja na rodno odgovornu preraspodjelu postojećih sredstava u budžetima na svim nivoima vlasti u BiH.

 

U Ustavu BiH ne postoji kategorija ženskog roda kada je u pitanju upotreba rodno-senzitivnog jezika, niti sadržava eksplicitne odredbe koje se tiču ravnopravnosti muškaraca i žena.

Prelazak sa višeg nivoa vlasti na niži, u BiH podrazumijeva manju rodnu osviještenost, što u samom postojanju koncepta rodne ravnopravnosti u ustavima i zakonima entiteta i lokalnih samouprava, tako i u njihovoj primjeni.

Pođev od entitetskih ustava u kojima se samo deklarativno navodi opredijeljenost za uživanje punih prava i sloboda predviđenih Ustavom BiH ili međunarodnim dokumentima, zakoni o lokalnoj samoupravi oba entiteta izostavljaju princip rodne jednakopravnosti.

S tim u vezi, postojeći rodni okvir se pretpostavlja kao „dovoljno širok i rodno neutralan, što za lokalne vlasti može značiti i široko tumačenje opravdanja za neprovođenje politika rodne ravnopravnosti, s obzirom na to da takva direktna obaveza zaista ne postoji u zakonima o lokalnoj upravi i samoupravi “, smatra Amila Ždralović, jedna od autorica istraživanja „Žene u bh.institucijama   marionete zakonske kvote“[1] .

 

U općinskim i opštinskim vijećima ima veoma malo žena, te samim tim nema ni komisija, što se reflektuje na njihov rad i na pitanja poput boračke zaštite: „Komisije koje se bave pitanjima rodne ravnopravnosti nisu samo formalna obaveza. Često se kao opravdanje za njihovu pasivnost navodi da nisu primili poziv za seminar ili da nisu dobili neke posebne zadatke od općinskih vijeća. One ne trebaju čekati ove zadatke, već trebaju kontinuirano korigovati općinska vijeća i preuzimati inicijativu za predlaganje konkretnih programa“, ističe Ždralović pojašnjavajući da su lokalne vlasti onda kada su se odlučili/e za formalno bavljenje politikom, preuzeli/e i određene obaveze i dužnosti, kako one pravne, tako i moralne:  „Stiče se dojam da predstavnici/e lokalnih vlasti nemaju jasnu predstavu o domenima svoga djelovanja. Ovim se nikako ne želi umanjiti odgovornost koju imaju viši nivoi vlasti i oni trebaju dati jasnije i konkretnije upute tijelima lokalne samouprave.  Postoji i veliki broj programa u koje se članovi/ice ovih komisija mogu uključiti, jer se trebaju kontinuirano i samoobrazovati, a u veliki broj programa neformalnog obrazovanja mogu se samoinicijativno uključivati.  Ako postoji neka komisija za rodnu ravnopravnost koja ne radi, jer očekuje poziv, onda je zaista možda i potrebna neka dodatna vrsta edukacije ili neka preciznija uputa“, ističe Ždralović[2] .

Muškarci imaju veću platu od žena za iste poslove koje obavljaju i ženama je potreban neuporedivo veći trud da dođu do određenih pozicija i izbore se za svoja mjesta u javnoj sferi u dominantno muškom poslovnom okruženju.

Žene se znatno rjeđe oslanjaju na državne institucije, jer usluge nisu kreirane po njihovoj mjeri, zbog neprepoznavanja specifičnih potreba žena i nepostojanja statistika i informacija o nasilju nad ženama sa invaliditetom, Romkinjama i drugim skupinama marginalizovanih žena,  niti postoje procedure kojima se ti slučajevi terete.

Žene u medijima nemaju podršku jer je muškarac-političar više uvažen i slušan i na lokalnim i na višim nivoima vlasti: „U četiri godine svoga mandata, kao žena u političkom životu nijednom nisam pozvana da gostujem u javnom mediju, te mi je, s tim u vezi ostalo da se samostalno promovišem putem društvenih mreža“, kaže Nedžada Avdić, poslanica u Skupštini Tuzlanskog kantona[3] .

Zbog manipulisanja njima od strane vlasti u čije strukture teško dospijevaju i još otežanije napreduju, ženska solidarnost je nedovoljno izražena da bi pobijedila međustranačke nesuglasice u državnim institucijama kojima upravljaju muškarci.

Oni nerijetko guraju žene u sukobe i jedne protiv drugih kada je u pitanju podržavanje određenih prijedloga i inicijativa, te izglasavanje zakona koji su, poput zakona o dječijem doplatku npr., njihovo zajedničko ljudsko pravo bez obzira na stranku ili političku opciju ispred koje te žene obnašaju svoju dužnost: „Mnogo puta mi se desilo da prilikom izglasavanja zakona ne dobijem podršku ženskog dijela doma, mada je riječ o nečemu što nam je u zajedničkom interesu, samo zbog toga što dolazim iz druge stranke ili iz opozicije. Nisam mogla da vjerujem kakve zakone izglasavaju i na kakve prijedloge dižu ruke moje stranačke kolege. To je sramota. Žene ne podržavaju žene, ne biraju žene, ne glasaju za žene. Uvijek su u tom strahu i pod tim prijetnjama da će izgubiti posao, da su nesigurne i u sjeni muškaraca. Ako se protiv nečega pobunite na sjednicama ili na njihovo pitanje kažete da vam nije jasno, pokušavaju vas smiriti s tim da će vam naknadno biti dostavljen odgovor o tome, a to i ako se desi, nikada ne bude ono što ste ustvari tražili“, ističe Alma Macić-Arnaut, zastupnica u Federalnom parlamentu BiH[4].

 

U širenju nacionalnih ideologija koje su nas 90-tih godina povele u ratove, žene iz javnog života ili estradne zvijezde, korištene su kao nacionalni simboli i zaštitnice tih nacionalnih ideologija.

Takve ideologije su za sobom povukle legije mladih turbo-folkera, koje ovakve svoje idole ne prate samo po diskotekama i klubovima nego i njihove (često političke istupe) po društvenim mrežama, predizbornim skupovima, stranačkim plakatima i tabloidima okićenim nacionalnim i vjerskim obilježjima.

 Poznate su nam takve ikone od Brene, preko Cece do Severine: „Estradnjaci zajedno sa političarima vrše udar na najosjetljivije, najlabilnije ljudske emocije zarad vlastite koristi. To je naše ...iskustvo prošlog rata. Svaki režim, oblik vladavine ima i svoje pjevače i glumce. Nekad je bila čast pjevačici ili pjevaču kada dobiju pozivnicu da pjevaju Drugu Titu. Pa i Obama ima svoje pjevačice...Ono što je zajedničko i za politiku i za estradu jeste masovnost od koje se živi, kojoj se prodaje, kako ideologija, tako i pjesma. Politička ideologija i estrada tada ulaze u svojevrsnu koaliciju. Estradnjaci, potpuno svjesni svoje popularnosti kod širih narodnih masa, koriste takvu svoju prednost za stvaranje pogodne psihološke podloge, koja će omogućiti adekvatan prihvat određene ideologije“, kaže Azra Hajdarević, autorica knjige „Misli šta slušaš“[5].

 

Ovakva klima zaslijepljenosti širokih narodnih masa pogoduje političarima, te i Hajdarević ističe da žene zasigurno nisu odgovorne za takvu motivaciju kod ljudi i zloupotrebu njih samih u svrhe političkog marketinga i nacionalnog homogeniziranja, nego se žena, naročito u ratu „bezobzirno iskorištava na svakom polju života“ jer je „veoma teško stimulisati vojnike na izdržavanje pritisaka postizanja ratno-osvajačkih ciljeva, podnošenje gubitaka i stimulisanje na dalju borbu“, te se na svaki mogući način kod njih nastoji „motivisati agresivnost, osjećaj izvanredne muškosti , koja puca od viška  testosterona, lažne superiornosti u odnosu na svog protivnika“.

Takvi osjećaji nastoje se stvarati i održavati iskorištavanjem i ponižavanjem ženske seksualnosti, te je u ratu „žena i majka, i sestra nacije, žena i kćer vojnika, lojalna i nasmrt odana pratilja vođe nacije. Na njenim leđima je teret uvjeravanja u ispravnost ideje za koju se krvari. Ona je u centru nacionalističke propagande. Njena bol, suze, lelek nad sandukom s boja vraćenog vojnika- sina, muža, brata- stavlja se u fokus televizijskog kadra“[6] .

 

Hajdarević negira povezanost žena koje pjevaju takve pjesme koje su pogrešnim interpretiranjem njihove poruke ili zloupotrebom od strane raznih prorežimskih centara moći poslužile kao poligon za širenje nacionalizma i mržnje među širokim narodnim masama, sa njihovim stvarnim namjerama da u ime takvih pjesama koje su ih proslavile neko bude ubijen, pozivan na osvetu ili da nad njim bude izvršen masovni pokolj: „Ne želim vjerovati da je Goca Lazarević pjevajući „Vidovdan“ željela nekoga motivisati da one noći ispaljuje metke na moju kuću...Koliko li je samo vojnika stupalo u smrt ohrabrenih ovom pjesmom...simptomatično je i to što nikada nisam imala priliku poslušati niti jedan primjer ove pjesme u muškom izvođenju...Ovu pjesmu po logici stvari i ne može pjevati jedan muškarac, jer to ne bi imalo onog efekta u našoj psihi, kao kada to pjeva jedna žena...U našem patrijarhalno-tradicionalnom mentalitetu žena se poima kao rodilja, trbuh nacije“ , pojašnjava Hajdarević[7].

 

Vapaj, očaj, plač, vrisak, moljenje i preklinjanje da nas taj neki ili imaginarni „on“ vrati u život svojim dodirom, pogledom, bundom od nerca, vjereničkim prstenom ili tjelesnim uživanjem makar na jedan dan, jednu noć i nikada više, krajnje degradirajuće djeluju na samopoštovanje žene, atakujući na njeno dostojanstvo i vrijednost kao prije svega ljudskog bića.

 Time se duboko u nas usađuje  tolerantan i trpeljiv odnos spram institucionalnog patrijarhata koji ženu pretvara u robu i čije nas nerijetko i nesvjesno podržavanje može skupo koštati kada njegovog prisustva postanemo svjesni.

Za neke stvari nismo krivi/e, ali smo odgovorni/e.

Zbog toga je aktivizam bitan, jer govorenje, pripovijedanje o nečemu i konkretnu akciju spaja u cjelinu, kao što jedna od kolegica-aktivistkinja kaže „Ja sam rekla „Uvijek neposlušna“, što je značilo- uvijek slobodna“[8].

 

 

 

 

 



[1]  Ždralović, Amila, Popov-Momčinović Zlatiborka, Hrnjić, Zarfa, Fondacija CURE, Sarajevo, 2018.

[2]  Panel „Politike u lokalnim zajednicama iz perspektive žena“, 13.09.2018., festival Pitchwise

[3]  Isto

[4]  Isto

[5]  Hajdarević, A.,  “Misli šta slušaš”, Centar za pravnu pomoć Ženama Zenica, 2015.

[6]  Nav.djelo, str. 48,49

[7]  Isto

[8] Sabina Talović („Bonafide“, Crna Gora, aktivistkinja Žena u crnom, Srbija),  panel „Hrabre i odvažne u aktivizmu- Vještičja posla savremenog doba“, festival Pitchwise, Sarajevo,  14.09.2018.

 

 

delicious
twitter